Moj golube (I bogovi su pali na sjeme)

Biblijska čast da Noju donese dobru vijest nije pripala ni orlu, ni jastrebu, ni sokolu, nego golubu. Ali, Nojevi potomci ipak na svoje grbove ne stavljaju pitomog pismonošu nego divlje grabljivice. Oštro oko, kljun i kandže ujedinjuju ljude bolje od maslinove grančice i ljubavnog gugutanja.

Istini za volju, golubovi svojski rade u korist svoje štete - seru po svemu što stignu, toveći se kao kokoši, ali noseći puno manja jaja. Trgovi zaudaraju njihovim izmetom, balkoni i potkrovlja puni su ljepljivog paperja. Pa ipak čovjeku bude žao kad vidi promrzlu pticu skutrenu u zavjetrini; stisnula zima, kovitla snijeg, pada noć, a ona ko samac usred svemira, naoružana samo perjem i strpljenjem čeka neko maglovito bolje sutra.

Sneveseli se čovjek, ali ne pada mu na pamet da u tom golubu prepozna samog sebe. Ne pomišlja da i on tako, već dvadeset godina, od prvih demokratskih izbora, čeka da prođe nevrijeme pa da opet izvuče glavu iz zgrčenih ramena. Ne dovija se u svojoj golubijoj pameti da je demokratija puno više od izlazaka na izbore kao na trg posut sjemenjem, i da i on, kao i golubiji narod, sve manje leti a sve više sere.

Džaba ONLY EU i NON EU

Umjesto obrazovnog programa gleda Farmu a umjesto dramskog Bingo. Glavna lektira su mu oglasne table u kladionicama. Samoupravljanje je zamijenio daljinskim za TV. Kalorije ne troši na radnim akcijama nego u fitnes-centrima; ideal mu je vrat deblji od glave i sise uspravnije od leđa. Cilj mu je postati milijunaš, a ne čovjek. Što propusti u školi, nadoknadi u crkvi. Aska mu je slađa na ražnju nego u špicama. Estetiku vezuje za hirurgiju a ne za filozofiju. Radije će šutiti u upravnim odborima nego vikati u sindikatima. Djecu tretira kao nekretnine. Poštuje mito, osuđuje korupciju. Odbija fašizam, prezire mješance. Socijalizma se stidi, srednjim vijekom ponosi.

I čeka da mu božije čudo izmet pretvori u srebro, pa da napuni džepove i krene mapom puta bez vize u Evropu. Ali i tamo, gle čuda, pao snijeg! Stoje vozovi, ne lete avioni, ne voze autobusi. Dvadeset godina čeka da mu ukinu vizu, a ispada da nisu ništa bolji od njega. I njih snijeg zamete, kao Kočićeve i Sijarićeve junake. Lažni bogovi, bespomoćni klošare na Hitrouu, Šipolu, Orliju... Džaba im pasoši s lavovima i orlovima, džaba zlatne i platinaste kreditne kartice. Džaba ONLY EU i NON EU, kad su izlazi zatvoreni. Čini se da i privilegije zasnovane na blagodetima nacionalizma imaju svoje limite. Ovako, povaljani kao u vukovarskim, mostarskim, dubrovačkim ili sarajevskim skloništima, ne čine se više tako superiorni.

Naprotiv, izgledaju isto kao bivši Jugovići zameteni u ćiri između inflacije i stabilizacije. Prilagodljivi svakoj podlozi, strpljivo leže po zavjetrinama terminala, gutaju tablete i bijes, i čekaju da ih neka viša pamet vrati u normalan život. Istina, tamo im skraćuju penzije a produžavaju radno vrijeme, ohrabruju turizam a protjeruju strance, poskupljuju školarine a pojeftinjuju živote, oduzimaju privatnost a poklanjaju privjeske...

Ali, ipak podijele trinaestu platu i dopuste radost Božića.

Zašto je trebalo zasrati crveni pasoš, da bi se putovalo s biometrijskim? Hoće li sutra biti jeftinije izdržavati Brisel nego što je to juče bilo Beograd? Zašto je planska privreda loša kad njome upravljaju komunisti, a dobra kad je predvode bankari? Je li najviše što ta dugo sanjana demokratija može ponuditi stezanje kaiša i strah od terorizma? Zar je vrijedilo izgubiti dvadeset godina da bi se iz golubarnika izašlo u kokošarnik?

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Svetozar Savić