Evropski voz - naprijed ili rikverc?

Vidim da je oko mene trenutno mnogo toga u pokretu. Izgleda da je veliki broj ljudi zaokupljen temeljnim promjenama u sopstvenim životima. Ljudi prolaze kroz nemirna vremena puna izazova: preseljenja, razdvajanja, susreti, velike dileme. Nova saznanja isplivavaju na površinu svijesti i čovjek preduzme korake na koje se do skora nije usuđivao.

Za mene postoji jasno uočljiva povezanost između promjena u životu pojedinaca i političkih i društvenih preokreta koje upravo doživljavamo. Pitanja koja nam nameće duh vremena tiču se naposljetku svakoga od nas ponaosob. Najprije, pitanje zavičaja. Gdje su mi korijeni? Gdje sam opskrbljena i zaštićena? Gdje sam kod kuće? A gdje su kod kuće drugi ljudi? A onda i pitanje identiteta. Ko sam? Šta me čini jedinstvenom? Šta me zaokuplja, za šta se vrijedi boriti? Gdje je moje mjesto u svijetu? Koja grupa cijeni to što radim?

To su egzistencijalna pitanja koja nam se sva odjednom postavljaju. Nešto nas je preplavilo, neželjeno i nedozvoljeno. Nešto što je izgleda ravnodušno prema našim osjećanjima i sudbinama. Suočeni smo sa golim strahom. Bez osjećanja da smo negdje ukorijenjeni, izgubljeni smo u univerzumu. Bez jasnog identiteta postojanje izgleda besciljno. Vlada velika iziritiranost, nervoza, uobičajena tolerancija nam pada teško.

Katastrofa ili rast

Sva ova pitanja su Evropi postavljena oštro i konkretno. Nacionalne države se postepeno ukidaju, granice se brišu, stara zavičajna osjećanja i identiteti iščezavaju. Trebalo bi da iz toga nastane nešto veće i bolje, ali kako to izgleda, kako da to osjetimo, kakvo to dejstvo ima na živote pojedinaca, još uvijek ne zna baš niko.

Ali to što čovjek zna, jeste da je svijet odjednom postao impresivno veliki. Da li će ovo vrijeme da nam donese nesreću? Prije svega – nismo li sami krivi za to eksplozivno uvećanje? Naime, decenijama radimo na projektu ujedinjene Evrope. Nismo zaboravili tadašnje razloge. Bili su i ostali egzistencijalni: evropski mir i blagostanje. Sada smo stigli do tačke da proces koji smo sami pokrenuli doživljavamo kao ugrožavanje osjećanja ukorijenjenosti i našeg identiteta. Strah je opravdan, jer je kolektivna memorija sačuvala istorijske katastrofe i ne može ih tako lako zaboraviti. Istovremeno, u prošlosti smo doživjeli i prevladali mnoga slična proširenja. Kolektivna memorija sadrži dakle obje stvari – i katastrofe i uspješan rast.

Iza nas su dugi, teško podnošljivi mjeseci nesigurnosti. Ali sada mi se čini da možemo razaznati pravac. Izgleda da su ozlojeđenost i sumnja u EU manji od straha da bi se Unija mogla raspasti. Prema svemu sudeći ovo nije vrijeme katastrofe, već vrijeme iskušenja koje ogoljava sve naše greške i propuste.

Lokomotiva u budućnost

Evropa se lagano oporavlja od šoka. Već se počelo sa neophodnom korekturom kursa. Lokalne, „zavičajne“ stvari biće ponovo regulisane na lokalnom nivou. A pitanje identiteta? „Evropa će pronaći nadu, ako je otvorena za budućnost“, kaže papa Franja. A nosilac budućnosti je omladina. Ona već ima evropski identitet.

Mi lično smo odgojili mlade u evropskom duhu. Sada mogu da budu uzor i lokomotiva za cijelo društvo – sa svojim mladalačkim žarom, oduševljenjem, ambicijom i sa željom da se spase svijet.

Naša omladina, to je digitalna generacija, digital natives. Za njih se podrazumijeva da je njihova porodica veća od biološke. Internet i putovanja to omogućavaju. Upravo je informaciona tehnologija ta koja se razvija u sve veće i preciznije ogledalo svepovezujuće mreže prirode. Uprkos opasnostima koje skriva, budućnost pripada njoj, kao i kvantnoj i nuklearnoj fizici, svemirskim letovima, modernoj medicini, dubinskoj psihologiji, genetskim istraživanjima.

Sa nesigurnošću koju proizvode nove tehnologije čovjek se može suočiti samo na osnovu radikalnog prosvjećivanja. Znanje o višem poretku svemira daje čovjeku osjećanje da je dio inteligentnog i smislenog plana. Tako će zavičajna osjećanja i identitet biti podignuti sa nacionalnog na viši nivo.

Naknadno gledano nam to izgleda logično: put unazad, u tamne predjele duha, nije ni moguć. Jedino ako se to ne desi brutalnim nasiljem. Pošto sam odrasla u diktaturi, znam da društveni napredak može biti poništen. Ali Evropa je mnogo više od toga – kontinent znanja i mudrosti koji je predodređen za vodeću ulogu u svijetu. Evropa zaslužuje poštovanje, povjerenje, podršku. I svu našu ljubav.

Albanska spisateljica Anila Wilms živi od 1994. godine u Berlinu. 2012. je objavila prvi svoj roman na njemačkom jeziku:  "Das albanische Öl oder Mord auf der Straße des Nordens" („Albanska nafta ili Ubistvo na ulici sjevera").