Gdje je domovina?

Ako izuzmemo naše gradske sokake i naše navike, ako izuzmemo veze našeg krvnog srodstva, ostatak svijeta je strašna džungla u kojoj mogu da prežive samo zlikovci. Tako su to glavnom junaku "Poljskog jahača" pridikovali njegovi baba i deda. Ali, on je uvijek želio da ode. Španski višestruko nagrađivani pisac Antonio Munjoz Molina opisuje kako Manuel od svog djetinjstva sanja o tome da pobjegne iz svoje male domovine, andaluzijskog gradića Magine. Htio da bude građanin svijeta - da govori strane jezike i živi u najvažnijim svjetskim metropolama - Parizu, Njujorku ili Briselu.

Glasovi

Kao što to i priliči jednom pobunjenom momku, Manuel je slušao Dorse. Stalno je puštao "Riders on the storm" i "Break on trough". Tako je naučio engleski; tokom šezdesetih godina u nastavnom programu španskih škola nije bilo stranih jezika. Kasnije je Manuel postao simultani prevodilac i san mu se ostvario.

Kada je već zašao u tridesete, ponovo je čuo kako mu se obraća glas njegovog dede. I odjednom mu je čitav dotadašnji život izgledao neuspješno.

Dedin glas je rekao: ako napraviš samo još jedan korak - nema više povratka. Zauvijek ćeš postati tuđinac. Za tebe više neće biti mjesta koje ti je važno toliko da želiš da se u njemu zadržiš. Jer svaki čovjek ima samo jedan jezik i jednu domovinu, možda samo i jedan grad i jedan kraj u kojem živi.

Ko je sad u pravu, Manuel ili njegov deda? Jesmo li mi ljudi osuđeni na to da kao mladi sanjamo o nekakvom drukčijem životu koji bismo živjeli, van uskih granica naše domovine, da bismo decenijama kasnije dali starima za pravo i pokajnički se vratili u roditeljski dom?

Zlo tamo negde

Mene lično roditelji (zajedno sa moje dvije bake) u djetinjstvu nisu učili da je daleki svijet strašna džungla. Iako je u posljednjoj dekadi gvozdene zavjese za to bilo dovoljno razloga: veliki dio moje porodice je ubijen u Drugom svjetskom ratu a u vazduhu je visila moguća konfrontacija sa trulim kapitalizmom.

Od kuće sam u svijet ponio jedno drugo učenje: zlo svijeta neće mimoići ni naš grad, ni naše krvno srodstvo.

To trenutno pokazuje i kampanja #MeToo na društvenim mrežama. Bezbroj ljudi, prije svega žena, piše o svojim, dijelom traumatičnim, iskustvima. Neka su povezana sa tuđincima, ali mnoga potiču iz djetinjstva i bližeg okruženja, iz kuće, radne svakodnevice ili najuže okoline. Onima koji su do sada vjerovali da zamo zli tuđinci napastvuju i siluju, potrebna je hitna aktualizacija.

Šta mi to govori? Vrli domaći svijet je san. On je utopija.

Na ličnom, egzistencijalnom nivou, on oduvijek prati ljude. Nekima je on možda donio sreću. Za neke predstavlja pritisak. U porodičnom krugu se taj san često prenosi kao istina, pri čemu on često nije ništa više od obične laži. Naposljetku, odluka o tome gdje prebiva zlo ovog svijeta: u našem ili tuđem gradu, sasvim je proizvoljna.

Kada se prenese u političku ravan, laž o vrlom domaćem svijetu se često pretvara u instrument vlasti. Kao takva, ona je tek nedavno etablirana. Zajedno sa pojmom nacije i identiteta, ta laž spada u varljiva otkrića 19. veka. Bez nje ne bi bila bila moguća mobilizacija i fanatizacija miliona ljudi, koji su u 20. vijeku bili spremni da žrtvuju ličnu sreću, napuste svoje porodice i odu u rat kako bi se međusobno ubijali. Domovina, na političkom nivou - to je eksplozivna stvar.

Ljudi su domovina

Protagonisti Munjoza Moline uspijeva da se odupre razornoj snazi utopije o domovini - na oba nivoa. Njegovo sjećanje zalazi dublje od glasova babe i dede. On piše o patnji svojih bližnjih i onda kada oni o tome ćute.

Poslije mnogo traženja, Manuel svoju domovinu nalazi u... ljubavi. Baš kao što je to tako i u jednoj od njegovih omiljenih pjesama Dorsa, iz koje se probija glas Džima Morisona: I found an island in your arms / Country in your eyes.

Ja sam lično - uz Manuela. Za mene su ljudi ti koji čine domovinu. Oni mogu da žive u mom rodnom mjestu, ali i daleko od njega. Uvijek se radujem susretu s njima u mjestima u kojima žive. Slično važi i za mene samog. Ima više mjesta u kojima se rado zadržavam. Moj rodni grad Varšava je jedno od njih.

Stanislav Štrasburger je rođen u Varšavi. Pisac je i kulturni menadžer. Objavio je knjige: "Opsjednutost. Liban" i "Trgovci istorijom". Živi u Berlinu, Varšavi i raznim mediteranskim gradovima. Član je društva "Humanismo solidario".