Moja Moamerika 4

Tekst s početka udžbenika Moja okolina 4 (za četvrti razred osnovne škole u Bosni i Hercegovini, "bošnjački" nastavni plan i program) autora Nusreta Tobudića (izdanje Denfas, Tuzla 2007), čiji su recezenti Vesna Vunarek, Halid Merdanić i Vahid Mulić.

Prva škola o čijem radu postoje zapisi radila je u starom Egiptu prije 5000 (pet hiljada) godina. U drugoj polovini prošlog vijeka u našoj domovini Bosni i Hercegovini realiziran je program izgradnje 1000 (hiljadu) škola.

Laptop svakom učeniku

Libijska vlada ugovorila je s američkim neprofitnim udruženjima kupovinu jeftinih prenosnih računara za svu školsku djecu, njih oko 1,2 miliona, objavio je "Njujork tajms". Projekat bi trebao biti završen do juna 2008. godine, čime bi Libija postala prva zemlja u svijetu u kojoj će sva školska djeca imati pristup internetu.

Nikolas Negroponte, voditelj projekta "Laptop za svako dijete" kazao je da će ugovorom vrijednim 250 miliona dolara, Libija kupiti 1,2 miliona računara, osigurati server za svaku školu, te svu potrebnu infrastrukturu, uključujući i tehničke savjetnike.

Projekat se odvija uz podršku Programa za razvoj Ujedinjenih naroda (UNDP) koji zagovara opskrbu jeftinim računarima za školsku djecu širom svijeta. Računari koštaju oko 100 dolara po komadu, a libijski vođa Moamer el-Gadafi prihvatio je projekat u želji za većim otvaranjem svoje zemlje.

Propagandni tekst

Koliko ga je roditelja vidjelo, koliko ih se zbog toga uznemirilo, ako već ne razbjesnilo, koliko je nastavnika tražilo od nadležnih (direktora, prosvjetnih savjetnika, referenata i ministara) da im objasne odkud i zašto ovaj tekst u udžbeniku.

Nedovoljno, očigledno, jer je knjiga još uvijek u nastavi, u učionicama, u đačkim torbama i rukama. U međuvremenu, prošle su tri godine, i od vijesti Njujork tajmsa proteklo je mnogo nafte Saharom, i pravo je vrijeme da se zgroženi čitalac zapita kako je uopšte jedna novinska poluvijest (jer je u pitanju namjera, a ne događaj) zaslužila mjesto u Mojoj okolini 4?

Činjenica da devetogodišnjaci neće razumjeti riječi poput infrastruktura, projekat, 250 miliona, ili neprofitna udruženja pokazuje da tekst nije njima ni namijenjen. Njime autor iskazuje svoje emocije, a prikriveno, i svoju ideologiju. Budući da tu ideologiju, čini se, dijele i svi ostali nadležni u lancu prehrane udžbenicima, vijest i nakon tri godine stoji kao mali darak

Velikoj Socijalističkoj Narodnoj Libijskoj Arapskoj Džamahiriji.

Važniji su milion (1.000.000) laptopa nego 1000 (hiljadu) škola. Da su te škole ičemu služile, ne bi ih u ratu rušili, ili pretvarali u logore i zatvore, reći će u sebi recenzent, ne zatraživši barem jednak tretman u obradi činjenica. (Ako se već zna ko plaća laptope, zašto se ne bi znalo ko je plaćao škole? U kakvoj su vezi galama o otvaranju Libije, s ćutanjem o zatvaranju Jugoslavije?)

Zašto libijski socijalizam ima budućnost, a jugoslavenski nema ni prošlost, nego je to nekakva druga polovina prošlog vijeka u našoj domovini? Zašto djetinjstva i životi Titovih pionira zaslužuju prezir, a informatičko opismenjavanje Gadafijevih euforiju? Zašto je važnije znati godinu završetka projekta s kompjuterima od godine početka projekta sa školama? Jesu li te škole manje vrijedne zato što su bile mješovite? Ili zato što su imale ružna imena?

Međutim, reći će u sebi recenzent, mi ne želimo našu djecu odgajati na našim traumama, mi ih želimo ohrabriti Libijskim primjerom. Nije to šala mala, prva zemlja u svijetu u kojoj će sva školska djeca imati pristup interentu. (i jeftine laptope!)

Samo prazne riječi

Međutim, ono što je bila nesumnjiva budućnost iz perspektive bolesnog bh. školstva 2007. godine, sumnjiva je rabota 2010. godine iz perspektive zdrave pameti. Reuters (od koga je NYT preuzeo i prvu, udžbeničku, vijest) još je 2007. izvjestio da se cifra od 1,2 miliona laptopa skupila na cifru od 500.000 (dva frtalja miliona), s tendencijom ka nuli.

Cijela narudžba je 2009. (prema OLCP//News) otkazana. Istovremeno, u milenijskim ciljevima UNDP-a koji se odnose na Libiju nema podataka o projektu preobrazbe ove prijateljske i nesvrstane zemlje u prvu zemlju na svijetu u kojoj djeca imaju pristup internetu. Ciljevi UNDP-a u Libiji su manje futurustički. Između ostalih: do 2015 godine prepoloviti broj stanovnika koji zarađuju manje od dolara dnevno; osigurati puno provođenje rodnih prava, smanjiti smrtnost porodilja i smrtnost djece ispod pet godina.

Ako to već nisu mogli (2007.) znati autor i recenzenti, brkajući poluvijesti s činjenicama, mogu to (2010.) znati nastavnici i roditelji. I mogli bi sada, čisto simbolično, iskinuti taj list iz korica u kojima mu nikada nije ni bilo mjesta.

Kad bi im Njihova okolina, s 1000 škola Male Socijalističke Bosne i Hercegovine bila srcu i pameti bliža od nula kompjutera Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije.

Autor: Nenad Veličković

Odg. ur.: Z. Arbutina