Muda savjet zlata vrijedi

...ostati vjeran Avazovoj (najtiražnije bh. dnevne novine) dobitnoj kombinaciji crne hronike i smrtovnica ili se prikloniti debljini i šarenilu Jutarnjeg lista (najtiražnijeg hrvatskog dnevnika).

Međutim, ako je turista istovremeno i nastavnik književnosti, dileme nema; slikovito upoređeno, u papir što ga Jutarnji potroši na književnu kritiku lako će se umotati kilogram krompirove ljupine, u ono što Avaz odvoji za istu tema jedva da se može smotati žvaka.

Jer Avaz, avaj, nikada ne bi tri stranice posvetio literaturi, kao što je to Jutarnji učinio objavljujući članak "Ne dozvolite da vam loša literatura pokvari ljeto" s potpisima Željka Ivanjeka i Milane Vuković Runjić.

U tom članku autorski par daje preporuku šta gdje čitati; koje su knjige dobre a koje nisu za svaki 15 odabranih jadranskih gradova - "Ne čita se isto na otoku i u gradu. Žuži nije za Dubrovnik, Mann nije za Opatiju..."

Marušini muževi – Jedan ili obojica?!

Nadahnuto pomjerajući granice književne kritike i teorije par lako pronalazi izlaz iz ćorsokaka kakvi su, recimo, određivanje žanra: "Tu možete kupiti knjigu dr. Zdenke Janeković Romer 'Maruša ili suđenje ljubavi' (bračno-ljubavna priča iz srednjevjekovnog Dubrovnika), djelo u nas gotovo nepostojećeg žanra koji bi se mogao nazvati - popularnom poviješću. 'Maruša' se čita kao napeti roman, a pritom podučava onome o čemu jako malo znamo: naime, kako je to bilo imati muža - ili dva - u vrijeme kada dubrovačke zidine nisu služile samo tome da bi po njima šetali turisti."

(Bračno-ljubavno-popularno-povijesno-napeti roman je, dakle, i didaktičan. Na način na koji je didaktičan, na primjer, predbračno-povijesno napeti Rat i mir, koji nas poučava kako je to bilo nemati muža ili dva, dok zidine Kremlja još nisu služile da bi oko njih škljocali turisti. Jednako didaktičan kao vanbračno-ljubavno-napeti roman Ana Karenjina, koji nas poučava kako je to bilo imati dijete ili dva dok vlakovi nisu služili samo kao rješenje za strah od letenja.)

Jednak kao međunarodna dama

Kritičari Jutarnjeg ne kriju da su čuli za Aristotela: "Ta vrsna i plodna spisateljica (Agata Kristi) gotovo je u svakom svom romanu poštuje sva Aristotelova pravila umjetničkog stvaranja te vas uvijek dovodi do katarze..."

Pišući o Džojsu trasiraju put za metod koji bi se mogao nazvati meteorološkom kritikom:

"Njegov "Portret umjetnika u mladosti" oblačan je i vjetrovit komad literature koji podsjeća baš na Pulu iako je, ustvari, jako daleko od nje..."

Ništa manje nadahnuto ne bave se kritičari Jutarnjeg ni pitanjima forme: "...samim svojim izgledom Rovinj podsjeća na pjesmu, nekako je zaokružen i skladan."

Kritičarski par ne krije ni familijarnost s teorijom: "Sječivo postmoderne poravnava sve, no antika joj se otima..." (Za razliku od Tomasa Mana, koji joj se nije oteo, pa se našao izjednačen s međunarodnom damom, ma šta to značilo, Žuži Jelinek.)

Žuži i vječne teme u Travniku

I tako profesor književnosti počinje zamišljati budućnost u kojoj više neće morati zavidjeti susjedima što njihov najtiražniji dnevni list ni u najvrelijoj špici turističke sezone ne zapušta književnu kritiku. Nego će, ohrabren podrškom koju Jutarnji daje knjigama i čitanju sastavljati u glavi jednako svjež, duhovit i mudar popis po ljeto bezopasnih knjiga.

Naprimjer, prema zapažanju iz Jutarnjeg, kako Fortis "...opisuje pristajanje u Zadru i hodnju zadarskim Forumom čiji su kameni stupovi slomljeni jednako kao i oni u Kartagi, i u Grčkoj" - dala bi se izvesti bosanska verzija:

U svojoj knjizi ovaj francuski putopisac opisuje prolazak kroz Travnik, i hodnju čaršijom, čije su mačke jednako dlakave kao one u Rimu, koji se naziva još i vječni grad, pa bi tako u Travniku preporuka bila dobro proučiti "Od seksa do vječnosti", gdje Žuži progovara o vječnim temama...

Nastavnika inspiriše šarm Jutarnjeg kojom kulturnu baštinu povezuje sa savremenim trendovima: "Šesnaeststoljetno "Ribanje i ribarsko prigovaranje" Petra Hektorovića možda je idealan lijek protiv nesanice ako vas miris lavande ne umiruje. Spominjem tu knjigu, jer ona je prvo domaće djelo o izletu brodicom oko otoka, ono što svatko normalan tijekom svog ljetovanja poduzme barem jednom. I sve je isto kod Hektorovića kao i u današnjih izletnika, ljudi se odmaraju, djevojke pjevaju, osim što se ne pojavljuju kreme sa zaštitnim faktorom."

Umovanje za hrvatske čitatelje

Bosna nema ni Hektorovića ni lavandu, ali ima Divkovića. Ako nijedno od Sto čudesa ne učini čudo i ne donese san, u Fojnici se protiv te napasti može boriti domaćom šljivovicom, od koje je i nevjerniku jasno da se ne okreće Zemlja oko Sunca nego svemir oko glave. Međutim, kako se u međuvremenu pojavila i treća teorija, da se svijet okreće oko vulve, u nedostatku odgovarajuće vulvate ovdje bi svakako trebalo pročitati Od seksa do vječnosti Zaruži Jelinek. I dalje, pošto Fojnica još uvijek nema tramvaj, pa ni djelo o kružnoj vožnji tramvajem, koji se inače čeka cijelu vječnost, pun pogodak bilo bi i proučavanje djela "Odavde do vječnosti" Kruži Jelinek.

Umovanje za hrvatskog čitatelja - "Poput poezije, i bajkama bi se čovjek trebao vraćati cijeli život. Ne zbog onih papazjanija o 'unutrašnjem djetetu u svakome od nas', nego zato što su bajke i priče na poseban način stimulativne, transcendiraju nas u nešto bolje, u nešto ljepše od onoga u čemu se nalazimo, a pritom nas uče kako da iz vlastitih problema vidimo - bajkoviti izlaz." - dalo bi se za bosankog čitaoca prepraviti ovako:

Budući da se u Čekrčićima može još uvijek vidjeti puno zgarišta, a zgarišta su u vezi sa šibicima, koje su bajkovit izlaz iz problema u bajci Djevojčica sa žigicama, u ovom malom bosanskom mjestu trebao bi čitati knjigu Užeži Jelinek "Od kresanja do vječnosti"...

Preporuka Jutarnjeg, vezana za Makarsku - "Naravno, u Makarskoj je muzej školjaka te, zatreba li vam nešto finije od stripa, pročtajte 'Školjku' Paula Valerija, pjesničko-filozofsku studiju o tom nama slabo poznatom, i mekom i tvrdom biću. - također bi se dala prilagoditi bosanskom čitaocu. Istina da Bosna nema Makarsku (ima je u sezoni Hercegovina) - ali zato je tu Mostar, grad pjesnika Alekse Šantića, čija je ulica još uvijek puna fasada toliko izbušenih mecima i šrapnelima da podsjećaju na sunđer. A kako spužvasto tkivo čini glavninu penisa, tog nama dobro poznatog i mekog i tvrdog tića feniksića, u Mostaru bi svakako trebalo proučiti "Od seksa do vječnosti" gospođe Spuži Jelinek.

"Kako se u posljednje vrijeme pisalo da je poezija opet 'in' te da čak i prva dama Michelle Obama uživa u poeziji, možda je vrijeme da se iz svakidašnje proze života prebacite u nesvakidašnju poeziju", veli Jutarnji, pa dodaje: "Montale je elegantan i rafiniran pjesnik, pogotovo svojim kraćim pjesmama izaziva veliku ugodu čitanja."

Proizvod skoro kao od mozga

Banjaluka je poznata po slikaru Mersadu Berberu, čiji se brat zove Omer, što podsjeća zvukom na Homer. Pošto Homer nema kraćih pjesama, pa ne izaziva "veliku ugodu čitanja", vanbračno-ratno-mitološko-queerski spjev Ilijada treba čitati kasnije. A ovom prilikom odvesti se uz Vrbas do Jajca. Naime, Jajce je poput krajiške grivne od sedefa, o koju je obješen privjesak Mrkonjić Grada, ali grivne koja u sebi sadrži još jedan privjesak - tvrđavu Jajce. (Slično piše i Jutarnji: "Naime, Trogir je poput mediteranskog zlatnog lanca o koga je obješen medaljon Čiova, ali lanca, opet, koji unutar sebe sadržava još jedan medaljon - samo središte grada Trogira. (...) Ono najmanje što se može učiniti iz ljubavi prema ljepotama kave u Trogiru jeste ponijeti bilo koju knjigu Ive Babića.")

Pa prema tome, ono što najmanje možete učiniti iz ljubavi prema ljepotama gurabija i limunade u Jajcu jeste ponijeti sa sobom bilo koju knjigu Smaži Jelinek, npr. Od keksa do tečnosti, kišovit i vedar komad literature koji podsjeća na jajce, iako je jako daleko od njega.

Baš kao što članak Jutarnjeg podsjeća na proizvod mozga, iako je jako daleko od njega. Puno dalje nego što je Bosna od Hrvatske. Ali, puno bliže nego mogućnost da se uredništvo Jutarnjeg izvini stručnoj javnosti zbog načina na koji se odnosi prema njenom predmetu.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Svetozar Savić