Mujo kuje, Bukal razvaljuje

Stadionom Koševo nije prestajalo brujanje publike dok je Jozo Bukal uzimao dugi zalet. Stajao sam, kao Željin pionir, iza gola Marijana Jantoljaka, golmana Rijeke. "A Gospe ti, neće vajda sa 40 metara pucati u branku", otelo se riječkom golmanu u trenutku dok je, pomalo opušteno, očekivao udarac. On je pod svijetlom reflektora sjevnuo poput komete i za tili čas, lopta se našla u mreži! Jantoljak je stajao, ne vjerujući svojim očima! Stadion se prolomio od oduševljenja, a potom su navijači zapjevali: "Mujo kuje – Bukal razvaljuje!" Tako je izgledao ritual Jozinih slobodnih udaraca, koji nas je sve mamio na stadion. "Željina mašina" je jurila ka tituli, a Jozo Bukal bio strah i trepet za golmane krajem 60-ih i početkom 70-ih godina. Dvije decenije kasnije, opet je sijevalo i pucalo.

"Mene moraju gađati samo u glavu, sve ostalo je ko beton"

Stajali smo u Dobrinji, na vratima ratnog press-centra, odakle smo slali izvještaje o broju granata, broju poginulih i ranjenih. Noć su parali PAT-ovi i PAM-ovi, s jedne i druge strane, osvjetljavajući noć. Obojica smo već bili "istrenirani" za činjenicu da nam se samo 200-300 metara od unakrsne vatre ništa ne može dogoditi. Pričali smo često i dugo u noć. Ujutro bi Jozo uzimao "Oslobođenje" i na biciklu ga raznosio po Dobrinji. Granata se nije plašio. Kada sam mu jednom rekao da se čuva snajpera preko rijeke Dobrinje, samo je odmahnuo: "Mene moraju gađati samo u glavu, sve ostalo je ko beton", odgovorio je šeretski, aludirajući na svoju građu koja je još podsjećala na nekad sjajnu atletsku figuru. Tehničar Jozo Bukal, svakako, nije bio. Među navijačima je, ipak, bio omiljen baš kao Švabo i Mišo, legende Grbavice. Upravo zbog svog ubojitog udarca i poštenog pristupa igri.

Jozo „pucao“ i preko mađarske granice

Jednom je radio-reporter Mirko Kamenjašević na utakmici Crvenka – Željezničar iz "najslađeg vojvođanskog sela", prateći Jozin slobodan udarac, u mikrofon rekao: "Dug zalet Bukala, oštar udarac – i lopta je, dragi slušaoci, prohujala preko gola i preko mađarske granice!"

Kada je jednom u Sarajevo stigao višestruki italijanski i trostruki evropski prvak Inter sa Macolom, Burgničem, Faketijem, Boninsenjom i ostalima, Željezničar u prijateljskom meču pojačao i sam Dragan Džajić, tada prva zvijezda našeg fudbala. Pred punim stadionom Koševo Bukal je je sa 25 metara od gola izveo prvi slobodan udarac. Lopta u "živom zidu" pogodila centarhalfa Frustalupija, i to tako snažno, da je ovaj ostao ležati.

Zakratko su mu ukazali pomoć, a slavni trener gostiju Helenio Herera namjeravao je, čak, zamijeniti svog igrača! Par minuta kasnije, opet slobodan udarac za "plave". Jozo opet namješta loptu, dok golman ekipe u crno-plavim prugastim dresovima, Ivano Bodron sa gola zahtijeva, da njegovi suigrači naprave živi zid: "Barijere, barijere"! Ali, u "zid" niko nije želio stati. Osim toga bilo je to nekih 30 metara od gola Intera. Jozo uzima zalet, slijedi topovski udarac koji je prosto "odnio" ruke golmana Bordona! Stadion se nakon ovog gola, prolomio od oduševljenja! Na kraju je bilo neriješeno 3:3! Poslije rata, Bukal je otišao, zakratko, iz Sarajeva u Sisak, nadomak svog rodnog Ivanić-Grada. Ali, vratio se još brže.

Sarajevo i Grbavica bili su, i ostali, njegovo životno težište.

Samo tu na ulici ljudi su sretali Jozu Bukala, da bi ponovo oživjeli uspomene na njegove "projektile", golove glavom i čuvene "škarice". I zajedno bi, evocirajući uspomene, čuli onaj huk tribina dok se Jozo u punom trku ustremljuje ka lopti. Taj nam je "koševski huk" i Bukalov ritual u srcu stvarao osjećanje da smo snažni, nadmoćni i nepobjedivi.

A to svakome treba. Zar ne?