Muzej kontrarevolucije

Vic je star, ali dobar: dođe Mujo kod očnog ljekara, počne driješiti kaiš, ljekar ga gleda, Mujo raskopčava hlače, ljekar kaže: nema potrebe, ja sam okulista, Mujo svuče hlače zajedno s gaćama, ljekar okrene glavu, Mujo se natrći, ljekar opet kaže: pogriješili ste, ja sam očni ljekar, Mujo kaže znam, pogledajte, ljekar kaže: neću, ne zanima me, Mujo uporan, ljekar na kraju popusti, sagne se, pogleda. Šta vidiš, pita Mujo. Dlake, kaže ljekar. Dobro, a na dlakama? Neke grudvice, kaže ljekar. E, kad njih skidam, okrene se Mujo zadovoljan pregledom, sve mi idu suze na oči.

Tu se vic završava. A počinje kolumna: ljekar pljesne rukama, polegne Muju potrbuške na sto, izvuče odnekle zubarsku opremu, odabere brusilicu, uključi mašinu, i sastruže sav kamenac s prdimahovine.

Sad se čitalac pita kako je to moguće, da okulista ima zubarski pribor. Objašnjenje je jednostavno: u tranziciji se prekvalifikovao. Dosadio mu posao zubnog tehničara, skinuo s vrata i s mantila jedno zvanje, i stavio drugo. Nemoguće, buni se čitalac, to čak ni u tranziciji nije moguće. U tranziciji pokvareni i sposobni ljudi narodno dobro pretvaraju u privatno; medicina je nauka, za nauku ne važi tranzicija. Ne postaje se naučnik tako što promijeniš pločicu na vratima, i titulu na mantilu.

E, tu se pošteni i shodno tome naivni čitalac vara. Ono što teško prolazi i u vicu, lako prolazi u Sarajevu. Nekadašnji Muzej revolucije preko noći se prekvalifikovao u Istorijski muzej. (Od skromnog tehničara do lažnog doktora.) Za razliku od revolucije - znalo se šta je i čija je, ko je od nje imao štete a ko koristi, pa prema tome i kakvom je starudijom te revolucije muzej sve bio napunjen - istorija je malo širi i malo ozbiljniji pojam, a ponegdje i poneko drži je za nauku. (Po svoj prilici i ovdje, jer ljudi koji se njome bave dobijaju naučne titule.) Od istorijskog muzeja, tamo gdje se istorija drži za nauku, očekuje se daleko više od muzeja revolucije; da bude ideološki nepotkupljiv, naučno prezican, tačan, pošten, objektivan, nepristran u selekciji građe; ukratko: mjesto s najboljim poznatim i dostupnim odgovorima na pitanja iz oblasti kojom se bavi.

Jedna petnaestina za razvlašćenu „Revoluciju“

Sarajevski istorijski muzej to nije. Knjige, dokumenti i dobar dio "eksponata" su u podrumu ili u dvorištu, neraspakovani, nesređeni i nezaštićeni. Ne postoji pristupačan i praktičan vodič kroz građu, biblioteka je na samrti, teško je doći do nečega nalik na katalog. U dvije velike sale, raspoređena je "povijesna" građa; dvije trećine prostora odlazi na rekonstrukciju života pod opsadom Sarajeva 1992-1995, preostala trećina na cjelokupnu prethodnu prošlost Bosne i Hercegovine. Ukupno jedna petnaestina rezervisana je za razvlašćenu Revoluciju. Nabijena u jedan ćošak, okačena na zid u nekoliko zastakljenih panoa, kreiranih tehnikom "školske zidne novine", priča o antifašizmu jugoslavenskih komunista suočila se s izazovima denacionalizacije. Tako su u isti rang dovedene fotografije klanja ljudi u Jasenovcu i duboki dekolte bosanske kraljice na đačkom posteru porodičnog stabla Kotromanića.

Sveden na debljinu tapete, antifašizam ostaje sasvim u sjeni trodimenzionalne postavke u drugoj sali. Tamo se posjetilac raznježi nad maketama ratnih skloništa i zabunkerisanih stanova, s najlonima umjesto stakala na prozorima, s bubnjarama umjesto radijatora, s desetinama patenata za preživljavanje pod opsadom. Nije teško zamisliti ni tronutost turista iz inostranstva ni razdraganost đaka iz provincije, kad ih iz autobusa iskipuju u ovu zabavnu scenografiju.

Zašto se ova instalacija zove muzej, istorijski k tome?

Malo je teže zamisliti čuđenje Titovog pionira - kakve veze ovaj antikvarni dekor ima s naukom i istorijom? Zašto se ova instalacija zove muzej, istorijski k tome? On je, taj pionir, bio u Louvreu, ili u British museumu, naprimjer; ima nekog pojma o tome kako muzeji u svijetu izgledaju; razumije da nisu svi hramovi posvećeni muzama nauke i umjetnosti, da neki, poput muzeja čokolade, ili erotike, slave čisti hedonizam. Ali tamo nikome ne pada na pamet da Muzej voštanih figura preimenuje u istorijski. Zašto ljudi zaduženi za kustošenje muzeja revolucije nisu svoj kalemarski poduhvat nazvali tačnije, i jednostavije, i poštenije: muzej opsade, ili preživljavanja, ili agresije? Ako već tezga s priglavcima nije etnografska zbirka zašto izložba snalažljivosti jeste istorijski muzej?

Sasvim je u redu da jedan grad, orijentisan na turizam i dijasporu, otvara muzeje sevdaha, jufke, vučka, baklave, jagnjetine... (Jagnjetine!! O, kakav bi to muzej bio! Preparirana Aska na pozorišnim daskama, voštani Gojko pored voštanih Šibe i Džeme, gatara s razbacanim rebarcima, ovčiji rodoslovi, glavuše s najdužim rogovima ovnova predvodnika, plus zbirke njihovih zaćutalih zvona, biografije čuvenih majstora ražanjske umjetnosti, tkalački razboji i vretena, makete torova i portreti tornjaka, i Agnus Dei iz diskretnih zvučnika ...) Sve bi se to moglo nazvati muzejom. Što je Mlada Bosna bolja od Mlade Jagnjetine?

Da se Istorijski muzej nazvao, kojom srećom, Muzej Mlade istorije, Titov ga pionir ne bi napuštao s prevarenim nego s potvrđenim očekivanjima - da se ništa na dunjaluku nije s ratom promijenilo, da se dovitljivost jednako pretpostavlja znanju a nauka jednako umjesto istini služi ideologiji. I bilo bi mu jasno zašto u sjeni takve ideologije njegovi studenti ne znaju gdje je bio Jasenovac, i ko je koga u tom logoru držao, mučio i ubijao; i ne bi se čudio da mnogi među njima, rođeni u Sarajevu, nikad nisu vidjeli sliku obješenih antifašista na Marijindvoru.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Jasmina Rose