Muzej u potpunom mraku

Posjetioci gase mobilne telefone i skidaju satove. U Muzej dijaloga u Frankfurtu ne smije se unijeti ništa što bi moglo da bude izvor bilo kakve svetlosti. Svako dobija po štap i zatim… ulazi u potpuni mrak. Srca posjetilaca počinju brže da kucaju. Osjećaju mučninu dok nespretno pokušavaju da prate glas vodiča kroz sobu osmišljenu tako da podsjeća na park.

Panika je potpuno normalna

Osjećaj panike, kaže vodič Munir Vinter, potpuno je normalan: „Ovo je jedinstveno iskustvo i posjetilac sve vrijeme misli šta će se sada desiti, šta je slijedeće? Ima li neka prepreka na putu ili ne? Oni moraju da nauče da se oslanjaju na štap i slušaju glas vodiča. Zato se na početku osjećaju pomalo izgubljeno.“

Preko šljunka pa zatim preko visećeg mosta. Posjetioci zamahuju štapovima ne bi li uspjeli da izbjegnu sudaranje - međusobno i sa drvećem. Oni jednostavno ne vide ništa. Nakon odmora, ležanja na podu i slušanja muzike, kreće se ka slijedećoj postavci koja je osmišljena kao gradska ulica. Put pronalaze rukama, dodirujući fasade, kamenje, vrata i prozore, prije pokušaja da pređu prometnu ulicu. „Cilj je da steknete osjećaj kako izgleda kada zavisite od svih drugih čula. Dodirivati, slušati nešto… Kao i da se nauči koliko toga može da se doživi bez vida“, kaže Vinter.

Strah i poštovanje

Muzej dijaloga nema za cilj samo da se doživi sljepilo na sat vremena, već i da se stav posjetilaca o invalidnosti promijeni. Bez slijepog vodiča koji se kroz mrak u muzeju kreće sa lakoćom, posjetioci bi bili potpuno izgubljeni, kaže direktora Muzeja dijaloga Klara Klecka:

„Primjetili ste sigurno, dolazi do zamjene uloga i u mraku je vama koji vidite potrebna slijepa osoba. To je veoma snažno emocionalno iskustvo. Svi uđu unutra sa dozom straha, a izađu sa poštovanjem. To volimo da doživimo. Slijepe osobe mogu odlično da rade svoj posao.“

Na kraju obilaska, u kafeu posjetioci razgovaraju sa vodičima - kako kupujete hranu, kako slažete novac, šta radite u slobodno vreme, kako kuvate, kako birate garderobu… Za Klaru Klecku ta razmjena je suštinski dio koncepta muzeja: „Veoma je važan zajednički razgovor na kraju. To je vreme kada se dešava pravi dijalog. Posjetioci počinju da postavljaju pitanja. Prije toga su potpuno skoncentrisani na svoja čula i tek kada sjednu, zapravo, mogu da se koncentrišu na postavljanje pitanja.“ Tek tada se shvata da je naziv: Muzej dijaloga, više nego odgovarajući.

Autori: Kejt Herzin / Daniela Vranković

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić