Na primjeru Sudana se vidi stvarno lice vanjske politike EU

Šta znači kada se 25 ministara vanjskih poslova ”ekstremno zabrinuto” izjasne o situaciji u Sudanu? To isto će vjerovatno ponovo učiniti na sastanku koji će se održati u ponedjeljak, s tim da će praktična politička korist biti ravna nuli. Sjedinjene Američke Države u New Yorku javno iznose dramatične izvještaje o valu izbjeglica i genocidu nad tamnoputim stanovništvom u zapadnosudanskom Darfuru, koje sistematski čini milicija Džandžavida. U SAD-u se javno, dakle, tvrdi da se radi o sistematkom ubijanju naroda. Ovakve riječi ministar vanjskih poslova Uvropske unije nije mogao izgovoriti.

Da ih je izgovorio Unija bi se morala držati Povelje UN-a i intervenisati u Sudanu, jer su naravno i zemlje članice Unije obavezne spriječiti genocid. I Ženevska konvencija pod genocidom podrazumijeva svako djelo čija je namjera da potpuno ili djelomično iskorijeni neku nacionalnu, etničku, rasnu ili religijsku grupu.

Sjetimo se diskusija o situaciji u bivšoj Jugoslaviji tokom 90-ih godina. Najznačajnija riječ je bila genocid, zbog koje je na kraju i došlo do vojne intervencije. Ali, Njemačka se nije usudila u New Yorku ili Briselu, u krugu ostalih evropljana izgovoriti taj pojam. Umjesto toga ministar vanjskih poslova EU je genocid opisao posebnim diplomatskim finesama. Tokom razgovora sa svojim kolegama je rekao da se nipošto ne bi smjela ukinuti uzbuna za Sudan.

”Pritisak se mora održati. Da internacionalni savez nije tako žustro reagovao, humanitarna situacija koja je imala genocidni potencijal, bi danas bila stravičnija od ionako žalosne realnosti” – kazao je Fischer.

Drugim riječima: Situacija u Sudanu je takva da postoji mogućnost za genocid, ali smo mi intervencijom uspjeli spriječiti najgore. Uostalom, Njemačka se zalaže za to da pritisak na sudansku vladu bude uvjerljiviji putem privrednih sankcija. Francuska i Velika Britanija su također za to. Međutim, tu njihovu namjeru koče zemlje kao što su Grčka, Italija i Španija.

Najvažnije u jedinstvenoj evropskoj vanjskoj politici je jedinstveno usaglašavenje svake odluke. Međutim, 25 članica Unije u najboljem slučaju se mogu složiti samo oko najmanjeg zajedničkog nazivnika. Dakle, već unaprijed se može računati na neuspjeh stvarne jedinstvene vanjske politike Evropske unije.

Ta činjenica se najbolje uočava u izjavi britanske evropske izaslanice Ane Gomes, koju je dala nakon što se vratila iz Sudana. Ona kaže:

”Imam osjećaj da nas sudanska vlada ismijava, tj. ismijava internacionalni državni savez i to zbog toga što je iskusna u čitanju naših kontradiktornosti koje iznosimo pri političkom razmatranju ove teme, a posebno zbog stavova Vijeća sigurnosti.”

Rusija i Kina su zemlje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, koje su protiv intervencije u Sudanu. Ali, Evropska unija je samostalan akter, i prije svega bi mogla u saradnji sa Afričkom unijom, personalom i novcem i svojim političkim utjecajem i privrednim sankcijama, spriječiti nastavak ubijanja u Sudanu.