Nada za zapošljavanje osoba sa invaliditetom u BiH

"Zdrava osoba teško dođe do posla. Bog zna koliko ima ljudi na Birou (za zapošljavanje)... osobe sa invaliditetom se ovdje, u najmanju ruku, osjećaju korisno. Niste na teretu porodice, društva, niste ugroženi, osjećate se korisnim, a dobijete i koliku-toliku platu, redovna je, tako da možete da izmirujete svoje neke obaveze koje stižu svaki mjesec”, kaže za Deutsche Welle Mehmedalija Redžić, 60 postotni invalid, poslovođa Štamparije Društva za zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica "TMP” iz Sarajeva.

TMP, prema riječima direktora Veselina Rebića, inače 100 posto slijepe osobe, je privredno društvo sa svojstvom zaštitne radionice, jer zapošljava oko 80 posto osoba s invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih. Status zaštitne radionice mogu dobiti firme koje zapošljavaju najmanje 60 posto invalidnih lica u odnosu na ukupan broj zaposlenih.

"Mi imamo 39 zaposlenih, od kojih su 33 osobe sa invaliditetom i to 16 slijepih i četiri slabovidne osobe, a ostalo su osobe s drugom vrstom invaliditeta”, pojašnjava Rebić za Deutsche Welle. I prije se bavio profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem osoba s invaliditetom, a posebno je zainteresiran da se "dosta toga unaprijedi kad je u pitanju socijalizacija osoba s invaliditetom, naročito slijepih lica”.

Borba za opstanak

Kroz nekoliko privrednih djelatnosti TMP-a, koji je zagazio u 50. godinu postojanja, ti planovi se i ostvaruju. TMP, kojeg je osnovao nekadašnji Savez slijepih SR BiH, je postao prepoznatljiv po svom Salonu za fizioterapiju, koji opslužuje oko 3.000 korisnika, a ponose se i svojom štamparijom, pržionicom kafe, restoranom, proizvodnjom papirnatih salveta, pakirnicom šećera, prodavnicom i radionicom za izradu nakita od srebra i Swarowski kristala, te ženskih kožnih torbi. Među najuspješnijim je i najvećim od oko 70 privrednih društava u FBiH koja zapošljavaju osobe s invaliditetom.

"Svjesni smo da se privredni giganti gase, imaju problema s poslovanjem, sa svim tim modernim ekonomskim boljkama. U takvim uvjetima, privredno društvo koje zapošljava osobe s invaliditetom, opstaje”, kaže za Deutsche Welle Armin Hadžić, pomoćnik direktora za ekonomiju, planiranje i razvoj. "Opstajemo na način da pokušavamo i trudimo se iskoristiti i napraviti konkurentske prednosti u odnosu na firme koje su, uslovno rečeno, naši konkurenti. Mi imamo više djelatnosti i upravo kroz te djelatnosti mi smo napravili određenu diverzifikaciju rizika, pa ukoliko jedna djelatnost u jednom periodu ima stagnaciju, druga djelatnost nema, tako da se nadopunjuju, ‘vuku' jedna drugu”, pojašnjava Hadžić.

Druga konkurentska prednost, prema njegovom mišljenju, upravo je doedukacija i zapošljavanje invalidnih osoba, ali i "pravovremenost prepoznavanja određene prilike, izlaska na tržište određene djelatnosti”. Profit sam po sebi nije cilj, naglašava Hadžić, "nego profit u svrhu vraćanja, odnosno reinvestiranja u sistem, a koji će služiti održavanju zaposlenosti, otvaranju novih radnih mjesta, novim projektima itd.”.

Cilj - samoodrživost

Veselin Rebić kaže da i država donekle pomaže u radu privrednih društava koja zapošljavaju invalidne osobe, pa tako i TMP. Na njegovu inicijativu, državnim organima je trebalo punih šest godina da 2010. godine donesu adekvatan Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom.

"Mi sad imamo određenu subvenciju i refundiraju nam određene doprinose i poreze na platu i podržavaju određene projekte održivosti zaposlenosti, neke projekte razvoja i određene novčane stimulanse kad se radi o novom zapošljavanju osoba s invaliditetom. Naravno, radi se u sufinansiranju, ništa tu nije potpuno finansiranje”, kaže Rebić.

Ipak, kako naglašava, takva pomoć je u ovom momentu dobrodošla, premda je plan da se TMP razvije do mjere da ne zavisi od pomoći, već da privređuje samostalno i samoodrživo, bez obzira na lomove na tržištu. Najbitnije je, slažu se i Rebić i Hadžić, "stalno raditi na usavršavanju radnih vještina, te inovacijama u pogledu obezbjeđivanja konkurentskih prednosti”.

"Naravno, pržiti i mljeti kafu i pakovati ugostiteljski šećer i neke druge praškaste i zrnaste proizvode je vrlo nisko akumulativna djelatnost, ne daje prostora da se zaradi niti za platu, druga je stvar kad se to radi u nekoj privatnoj režiji, u nekoj garaži, ali je bilo jako bitno da ljudi dobiju osjećaj da su korisni i da nešto rade”, naglašava Rebić.

Osjećaj "biti koristan”

Adna Ibrahimović, fizioterapeut, slabovidna osoba, u TMP Salonu fizioterapeutskih usluga radi već četiri godine. "Osobi s invaliditetom je veliko zadovoljstvo naći radno mjesto i raditi sa ljudima, pomagati im, da njihovo zdravstveno stanje bude bolje”, kaže Adna pripremajući masažni stol za sljedećeg korisnika. Prema riječima Armina Hadžića, uposlenici redovito prolaze nove obuke, tako da su prošle godine prošli i specijalističku obuku za sve popularniju reflekso-terapiju.

Emina Zahirović za sebe kaže da je bila svojevrstan "pokusni kunić i pilot-projekat”. Slabovidna je osoba i jedna od zaposlenika s najdužim stažom u TMP-u. Radi u prodavnici mješovite robe u okviru TMP-a u sarajevskom naselju Nedžarići.

"Raditi ovdje za mene mnogo znači. Znači da vrijedim nešto ovome društvu, da doprinosim i društvu i sebi i svojoj porodici, svima nama, da znam da kao invalidna osoba nisam manje vrijedna osoba, da jednako i ravnopravno sa osobama bez invaliditeta mogu doprinijeti društvu i čitavom svijetu”, kaže Emina za Deutsche Welle.

Upravo taj osjećaj korisnosti, svrhe, zaključuje Veselin Rebić, za invalidna lica je možda i bitniji od materijalne koristi. "Invalidna lica dolaze sa svrhom, njihove porodice su počele vjerovati da ima smisla što dolaze na posao, a donesu i neku platu - koliko god je mala, ipak je plata”.