Najstariji preživjeli nacističkih logora

Sedamdeset godina je prošlo od kada su 15. jula 1937. stigli prvi zatvorenici u koncentracioni logor Buhenvald kod Vajmara. Medju njima su bili kriminalci, politički zatvorenici , homoseksualci i Jehovini svjedoci. Oni su samo zbog svoje vjere bili progonjeni od starne nacionalsocijalista. Bili su optuženi kao lica koja izbjegavaju ratnu vojnu obavezu. Jedan od njih je i Leopold Engleitner, danas najstariji preživjeli svih nacističkih logora. Protekle sedmice su mu uručena dva priznanja. 9. jula Orden zasluga Republike Austrije , a u srijedu 11. jula Orden zasluga Njemačke.

Leopold Engleitner će za nekoliko dana navršiti 102 godine. Melen i pognut sjedi u invalidskim kolicima, ali njegova radost življenja i odvažnost nisu slomljene.

Pri tome se prisjeća svog teškog života prožetog oskudicom i grozotama nacističkog koncantracionog logora.

Odrastao je u siromašnoj porodici u Salzkammergutu. Još kao dijete je morao teško raditi. Zbog grbe na ledjima bio je odbačen od društva, često su mu se podrugivali i ismijavali ga. Ali, nije se predao, nego je tražio vlastiti put i smisao života. Pronašao ga je medju Jehovinim svjedocima. Nimalo jednostavan put, kako će se kasnije ispostaviti. Prije 70 godina njegovo vjerovanje odvelo ga je u koncantracioni logor Buchenwald. Nacionalsocijalisti su mrzili Jehovine svjedoke. Onaj ko nije želio napustiti njihovo vjerovanje, poslan je u logor. Engleitner se prisjeća svog dolaska.

„ Stražar je prolazio i pitao svakoga redom zašto je došao. Na kraju je stigao i do mene , pitao me, a ja sam odgovorio: Jehovin svjedok“.

Sam odgovor je bio dovoljan da Leopold Engleitner dobije strašne batine. Noć je morao provesti u ćeliji u kojoj je mogao samo stajati. Onda je dobio logorsku odjeću na plavo- bijele pruge. Bio je rasporedjen na rad u kaznenu jedinicu u kamenolomu. Najteži od svih poslova. Uz to su dolazila stalna šikaniranja od SS- stražara. Uvijek iznova batine , ili ih je sam dobijao ili morao gledati druge kako pate.

Uslovi života su bili ispod svakog ljudskog dostojanstva.

„ Ujutro je naredba bila: napolje iz kreveta! Sve si morao raditi najbrže što je moguće, onda doručak, jedna šoljica slabe kafe”

Cijeli doručak je bio samo komad hljeba i kafa. Za ručak je bio tanjir kuhanog jela, a naveče opet komad hljeba. Sve u svemu, isuviše malo da se preživi težak radni dan.

Leopoldu Engleitneru je pomogla njegova vjera. I zajedničko držanje Jehovinih svjedoka davalo mu jue veliku psihičku podršku. Pomagali su se medjusobno, držali zajedno molitve iako je to bilo zabranjeno. A, onda se dogodilo nešto posebno:

„ Jedna Bibilija je bila prokrijumčarena i ja sam dobio jedan dio. Stranice sam krio omotane oko tijela, a nakon tri mjeseca sam morao vratiti natrag“.

Buchenwald je bio samo prva stanica na putu patnji Leopolda Engleitner-a. Nakon toga su došli koncentracioni logori Niederhagen i Ravensbrück. Na kraju ga je jedan zemljoposjednik tražio kao pomoćnika na imanju, pa se našao na slobodi bez da se morao odreći svojeg vjerovanja.

Ali, i nakon rata nije uslijedilo nikakvo zadovoljenje pravde, nego upravo suprotno. Kao bivši zatočenik logora i Jehovin svjedok i dalje je bio preziran od društva. Tek je posljednjih godina počeo dobivati priznanja. Prije svega nakon objavljivanja knjige o njegovom životu, autora Bernharda Rammerstorfera. Oni su zajedno putovali po Americi gdje su pred publikom čitali odlomke iz knjige , susretali se sa učenicima. I, konačno su uslijedila i državna priznanja, koja su mu uručili austrijski predsjednik Heinz Fischer i njemački Horsta Köhler. Ranije je bio izrugivan, a sada je , kako sam kaže, rehabilitiran..