"Najteža mi je noć na Maršu"

Oko 5.000 učesnika „Marša mira“ stiglao je 10. jula kasno popodne u Memorijalni centar Potočari. Kolone su stigle iz Nezuka kod Tuzle i iz Žepe. Osim pješaka u Maršu stigli su maratonci iz Bihaća, ultramaratonci iz Vukovara, biciklisti iz Beograda, Bihaća, Goražda i mnogih drugih gradova u BiH, te bajkeri iz cijelog regiona.

Na čelu kolone dva Eldara

U ovogodišnjem maršu na čelu kolone iz Žepe sa zastavama u rukama su dva dječaka istog imena, različitog uzrasta i iz različitih mjesta. Eldar Hasanović iz sela Krivače kod Han Pijeska, najmlađi je učesnik „Marša mira“. Došao je u Potočare u koloni iz Žepe.

„Prvi put je na maršu ima samo pet godina“, kaže njegov otac Hasan. Eldar je stidljivo dijete, ali ipak kaže: „Nisam se umorio, ovo mi se sviđa i opet ću ići na marš“.

Njegov imenjak Eldar Miletić je takođe na čelu kolone i nosi zastavu. On je iz grada rudara, Breze ima 12 godina i ozbiljno kaže: „Došao sam da odam počast nedužnim žrtvama i borcima. Pripremao sam se malo za ovaj put. Ne bole me noge“. Na naše pitanje šta mu se najviše svidjelo na Maršu, kratko kaže: „Evo ove zastave i pješačenje“.

Hujdur Rijad koji je prvi put na „Maršu mira“ priča: „Moji utisci su izvanredni, drago mi je da vidim dosta mladih jer to što se desilo ne smije se zaboraviti i treba da bude što više ljudi. Sad nas nema baš mnogo vjerovatno zato što je Ramazan. I ja postim, ne pada mi to teško. Mogu da izdržim mada bez tekućine nije lako jer su velike vrućine“.

Edin Osmančević iz Geteborga u Švedskoj na „Marš mira“ dolazi već sedam godina. „Došao sam sa porodicom. Već nam je to postalo tradicija, osjećamo potrebu i ovo je prioritet našeg godišnjeg odmora. Planiramo tako da što više budemo tu i saosjećamo sa ovim narodom koji je prošao golgotu. Najveći utisak na nas ostavljaju priče o patnjama kroz koje je narod prošao u godinama rata. Sudbina ovog naroda ali i ta volja, snaga i želja da se ostane na ovim prostorima i ide dalje“. Na pitanje koliko Šveđani znaju o ratu u Bosni i Hercegovini kaže da Šveđani, ali ne samo oni, već svi Skandinavci pa i drugi znaju dosta o tome „zahvaljujući dijaspori koja se bori protiv negiranja genocida i istine od strane srpskog lobija, što je u inostranstvu veoma intezivno“.

Mirsad Sinanović zvani Mića povratnik u srebreničko selo Risići jedanaesti put prelazi ovu stazu. Deset puta u maršu mira sa kćerkama i prvi put '95 stazom smrti ili spasa iz Srebrenice: „Najteža mi je noć na Maršu. Sinoć nisam mogao da zaspim. Dođu mi u misli ti krici, ponovo ih čujem, jauci i pomaganje... Onaj doziva onog jedan vrišti zovite doktora, drugi zapomaže dajte vode, vidim ponovo ljude koje sam tada gledao, bez nogu, bez ruku, glava krvava, svašta... Te slike se vraćaju i ne mogu dugo vremena da ih odagnam iz misli“.

Operisao srce i krenuo na marš

O Rami Kadriću iz Gladovića kod Srebrenice nedavno smo pisali kako na svom povratničkom imanju održava grob pravoslavnog komšije. Dva dana prije polaska kolone iz Nezuka potpisao je da izađe iz bolnice nakon teške operacije srca i ugrađerna dva bajpasa. „Nisam mogao izdržati. To je jače od mene. I da sam umro na tom putu bio bih samo jedan više“, kaže Ramo koji je izdržao desetak kilometara puta pa mu je pozlilo i morao je odustati po naređenju ljekara. Ipak na ulasku u Potočare opet je bio u čelu kolone: „Bog mi na ovom putu daje snagu da istrajem, namjeravam ići dok sam živ“, priča Ramo.

Duško Štrbac iz Zagreba jedan je od četvorice ultramaratonaca iz Hrvatske: „Mi smo spojili dva najstrašnija ratišta u Evropi nakon Drugog svjetskog rata - Vukovar i Srebrenicu.Trčali smo u pet dana 230 kilometara. To nam nije bilo teško jer smo se pripremali svakodnevno. Najteže je bilo kad smo krenuli i danas kada smo došli ovdje. Daj Bože da se takvo zlo nikad ne ponovi. Mi smo trčali za sve nevino stradale na svim zaraćenim stranama“.

Grupa studenata stigla je čak iz Australije. Do sada su ova julska dešavanja u Srebrenici gledali putem televizije a ove godine su odlučili da dođu i sami vide kako to izgleda. Stupili su u kontak sa udruženjem studenata iz Srebrenice i sada su ovdje. Kažu da je naporno ali oni su došli izraziti svoju solidarnost sa ljudima koji su preživjeli mnogo teže tako da im ovo ne pada tako teško.

Mehmed Alić starina iz Teočaka ima 85 godina i do sad je svake godine učestvovao na Maršu. Teško mu je jer veli da ne vidi dobro: „Svaki put sam bio i na dženazi. Fala Bogu zdravlje me još služi, a imam 85 godina. Sad sam doš'o, Bog znade dal' ću za godinu biti živ. Ako budem živ opet ću doć' pa ti ope' naiđi vako štogod me upitaj“, priča kroz smijeh ovaj vitalni starac. Pitam ga šta mu daje snage da istraje na ovom teškom putu: „Mlađoj generaciji govorim da drže ovu tradiciju, da zavole ovo putovanje i da to mlađim prenose k'o što ja to sad prenosim njima. Više nikad i nikome da se ne desi na kugli zemaljskoj k'o što se je nama desilo u Bosni i Heregovini“.

Pradjed Huseina Durića bio je hodža u Bužimu kada je odlučio da sa cijelom porodicom iseli u Tursku. Husein je sada Duro, ima 56 godina i svoje korijene ne zaboravlja. Dosta dobro govori naš jezik i kad ga pitam šta će pričati svojim prijateljima kada se vrati u Tursku, on kaže: „Kazat ću im da onaj ko ne dođe na ovaj Marš kao da se nije ni rodio. Ko hoće ići na Hadžiluk nek ne ide, neka dođe ovamo“, kaže Husein.

U ratu i miru Nijemac u Srebrenici

Nijemac Philipp von Recklinghausen u februaru 93. kao mlad fotograf, pacifista, željan avanture i znatiželjan da vidi rat izbliza, o kojem nije znao ništa, dolazi u Srebrenicu. Upoznaje svo zlo rata i biva ranjen dva puta prije no što je početkom aprila iste godine evakuisan iz Srebrenice helikopterom UN-a. Objavljuje zatim u članak „72 dana u paklu Srebrenice“. Za to vrijeme upoznao je mnogo ljudi u Srebrenici. I Husein Alić jedan je od njegovih prijatelja, a Philipp je njegovoj kćerki Senadi vjenčani kum. Na „Maršu mira“ je treći put sa grupom prijatelja.

„Bilo je naporno ali kao i uvijek dobro. Došao sam ovog puta sa troje prijatelja kojima je to novo iskustvo... Prosto nisu mogli vjerovati u sve ono što su čuli kao živo svjedočenje tokom Marša mira.“

Pitam ga kakva su njegova sjećanja na to vrijeme provedeno u Srebrenici tokom rata. Kroz smijeh u šali kaže: „Najbolje bi bilo onda da sjednemo u neki kafe, naručimo piće i jelo i da ti do sutra ispričam samo ono u najkraćim crtama“.

Na kraju kaže da će u Srebrenicu dolaziti i dalje jer mu je ovdje lijepo i ima brojne prijatelje.

Srpkinja plače, Bošnjakinja je tješi u Potočarima

Posljednji u Potočare dolaze biciklisti iz Beograda. Praćeni burnim aplauzima i riječima dobrodošlice dočekani su na kapiji Memorijalnog centra Potočari. Vladimir Jevtić vođa grupe: „Krenuli smo nas devetoro 8. jula iz Beograda. U Valjevu smo nažalost napadnuti zajedno sa Ženama u Crnom koje su nama davale podršku mirnim stajanjem. Morali smo se vratiti iz bezbjednosnih razloga kako je to procijenila Policija Srbije. Srbija i njeno društvo nažalost još uvijek nisu spremni da prihvate da je počinjen genocid u Srebrenici u ime Srba i građana Srbije“.

Sanja Nikolić jedna od tri djevojke u ovoj grupi iz Srbije prvi put je u Potočarima. Emocije su je savladale, plače i ne može da govori. Tješi je Fadila iz Potočara, žena iz Udruženja žrtava genocida jer je ona u Srebrenici izgubila gotovo sve muške članove familije. Prvi put se vide a toliko bliskosti i iskrene saosjećanosti, a okupljena masa na ulazu u Memorijalni centar dugo aplaudira. Političara nema...