Najveća želja: nova invalidska kolica

Stvarnost je često surovija od bilo kakve fikcije. Ovaj naslov doima se kao neki ekscentrični pozorišni komad, a njegova bizarnost zapravo dolazi iz samog života.

Petočlana porodica Osmić živi u maloj kući izgrađenoj iz razvojnog programa „Sutra“ UN-a, u Dobošnici, općina Lukavac. Četiri člana ove porodice su u invalidskim kolicima. Jedina pokretna je majka Fatima koja je, opet, na rubu živaca.

Troje djece i otac u kolicima

Svako od troje djece; Emina, Sabina i Suljo su u sedmoj godini oboljevali od cerebralne paralize. Nesposobni za život, u maloj seoskoj sredini osuđeni na milost.

„Nedostaju nam šporet i zamrzivač kako bismo u vrijeme Kurban Bajrama mogli primiti meso koje dobivamo u velikoj količini, ali ga vrlo brzo moramo baciti u rijeku jer se pokvari“ – govori najstarija Emina(28) dok se uz veliki napor pokusava uspraviti. Suljo (20) je najmlađi član porodice, zavšio je osnovnu školu i za polaganje trogodišnje trebalo bi mu 900 maraka, što, naravno , nema. Međutim, pokazuje na invalidska kolica koja su u stanju raspadanja i kaže kako mu točkovi često „hvataju“ prste. Želja mu je da dobije kolica sa motorom kako bi se lakše kretao po selu. Emina uopšte nema kolica i kada želi posjetiti tetku koristi se bratovim.

Život je moguć dok je majka na nogama

U drugoj sobi je otac, ne komunicira, ne prima posjete. Ulazi mu jedino Ramza, volonterka Crvenog križa, dva puta sedmično.

„Donosim mu lijekove, pelene, presvučem ga.“

„Život je ipak moguć dok je majka na nogama. U trenutke njene bolesti bićemo prepušteni na milost i pomoć Božiju“ - priča Sabina(25).

A majka, kao i sve majke, U haosu preživljavanja i života koji se ljudskim može nazvati samo iz pristojnosti, ima jednu poetsku želju - za svoje kćerke sagraditi – balkon. Mjesto gdje bi one mogle izaći u vrijeme velikih vrućina i gledati selo.