Napad u Gazi

Tako je to na Bliskom istoku: tek što se pojavi tračak nade, uništi ga surova realnost da je sve onako kao što je i bilo. Upravo to se desilo nakon novog napada na granici pojasa Gaze, samo par dana nakon što je Mahmud Abas izabran za novog palestinskog predsjednika.

Time ipak nisu srušene Abasove želje za nenasilnim rješenjem krize na Bliskom istoku. Sam izbor Abasa je dokazao da je većina Palestinaca saglasna sa nenasilnim političkim kursom. Ipak, ne smije se zaboraviti da ima onih koji misle drugačije. Organizacije Hamas i Islamski džihad su bojkotovale izbore upravo stoga što ne priznaju postojanje države Izrael. Stoga za njih nema mogućnosti ni da se počnu mirovni pregovori, moguće je u najboljem slučaju sklopiti primirje.

Abas je svjestan toga i on ne gaji velike nade da će promjene nastupiti preko noći. Primirje bi ipak bilo dobro, barem za početak. Upravo o tome će se razgovarati u Kairu, gdje je na pregovore pozvao egipatski predsjednik Mubarak. Za nadati se da izraelska vlada neće reagovati odmazdom na ovaj napad i tako izazvati novu eskalaciju nasilja u pojasu Gaze. Ukoliko dodje do toga, to neće ugroziti samo pregovore o primirju, nego i cjelokupan mirovni proces, odnosno povlačenje izraelskih vojnika iz Gaze.

Trebalo bi shvatiti da napadi, poput ovog posljednjeg, u ovom trenutku nisu nikakav znak snage, nego priznanja da se ide pogrešnim putem. Ekstremisti nemaju šta da ponude na političkom planu i stoga se oni koriste istom taktikom kao ideološki istomišljenici u Libanu, pokret hezbolah. Kada je Izrael 1999. najavio povlačenje iz Libana, Hezbolah je pojačao svoje napade. Nakon povlačenja Izraela 2000. godine, Hezbolah tvrdi da je upravo on protjerao okupatora.

Može se pretpostaviti da radikali u Gazi planiraju isto. Za nadati se da će akteri na političkoj sceni prepoznati ovakav scenario i da neće sebi dozvoliti da budu upregnuti u kola kojima upravljaju ekstremisti.