Napredak! Napredak?

Na papiru sve izgleda dobro: Pet članica Vijeća sigurnosti s pravom veta i druge važne države, među njima Njemačka, su dogovorile u New Yorku prijedlog rezolucije o Siriji. Ova rezolucija predviđa da u roku od šest mjeseci u Damasku bude formirana prelazna vlada - i najkasnije za godinu i pol budu održani novi izbori. Sudbina sirijskog predsjednika Bašara al-Asada za sada je izostavljena. Rusija i Iran podržavaju i dalje režim u Damasku. Američki predsjednik Barack Obama je jasno rekao da Asad može biti partner u pregovorima samo tokom prelaznog perioda. Neslaganje oko toga što dalje sa Asadom je dakle ostalo.

Kolika je vrijednost ove rezolucije UN-a pokazati će se u drugoj polovini januara. Onda će se u Ženevi za zajedničkim stolom naći predstavnici Asadovog režima i pobunjenika. Oni, koji se ovih dana međusobno pokušavaju ubiti, trebaju dakle konstruktivno surađivati i uopće zajedno vladati. Može li to uspjeti? Skepticizam je veliki - na svim stranama.

Sukobljeni Asadovi protivnici

Skepticizam je veliki i zbog toga jer su Asadovi protivnici sve samo ne jedinstveni. Sekularne ili strogo islamističke snage imaju sasvim različite predstave o budućnosti Sirije. Saudijska Arabija je prije nekoliko dana pokušala okupiti sunitske pobunjenike - sa skromnim uspjehom. Jedan njemački list je savez sirijske opozicije, koji je formirala Saudijska Arabaija, nazvao "Geisterallianz" (Savez duhova - op. red.). Ako dakle čak ni milioni koje izdvaja Rijad ne mogu okupiti sirijsku opoziciju ni za kratko vrijeme, kako to onda može poći za rukom međunarodnoj zajednici?

Saudijska Arabija i Iran podržavaju rezoluciju u najmanju ruku zvanično. Ipak papir trpi sve. Rijad i Teheran jedan drugoga posmatraju sa nepovjerenjem. Rezolucija o Siriji je u tom smislu malo toga promijenila.

Razlike između SAD-a i Turske

Za to vrijeme vlada nejedinstvo i između Amerikanaca i Turaka oko toga da li i ako da, onda koliko, treba podržavati Kurde na sjeveru Sirije. Washington ih smatra saveznicima u borbi protiv terorističke milicije "Islamska država". Obamina administracija želi Kurdima i dalje slati novac i oružje. Upravo to alarmira Ankaru. U konačnici jedan dio sirijskih Kurda surađuje sa PKK - intimnim neprijateljem Ankare. Do sada je SAD-u i Turskoj polazilo za rukom da tu temu drži "pod pokrivačem". Pitanje je međutim: Koliko dugo još - osobito ako Kurdi prilikom određivanja sirijske budućnosti budu imali važnu riječ.

Rizika, da projekt "Mir za Siriju" i nakon rezolucije UN-a, ne uspije postoji mnogo. Bio bi veliki napredak ako bi u narednim sedmicama u najmanju ruku zašutilo oružje. Do sada je od nejedinstva međunarodne zajednice profitirala samo "Islamska država".