Nasilje nije put uspješnom izlječenju

Prije slučaja ubistva štićenika u terapijskom centru “Sretenje” kod Loznice u Srbiji od prije nekoliko dana, za šta je osumnjičen sveštenik Branislav Peranović, javnost je bila zgrožena metodama fizičkog zlostavljanja koje je sprovodio Peranović nad štićenicima u centru “Crna Reka”. Tragom toga postavlja se pitanje da li je izuzetak ili pravilo da se u terapijskim centrima sprovodi fizičko zlostavljanje, kao oblik terapije.

Na području BiH postoji pet komuna za ovisnike o drogama: po jedna u Sarajevu, Kaknju i Međugorju i dvije u Banjaluci – „Marjanovac” i „Bastasi”. Dragan Janjić bivši je štićenik terapijske zajednice “Marjanovac”. 20 godina je bio na heroinu a dvije godne terapije su mu promjenile život. Nakon toga tri godine je radio u centru kao psihoterapeut. Kaže da se zajedica zasniva na psihoterapijskom programu uz fizičke poslove. “Bilo je šest sektora - štala, čišćenje kuće, priroda, praona, kultura i kuhinja.”

“Fizičkog zlostavljanja ili bilo kakvog oblika nasilja nije bilo”, priča Dragan i dodaje da su imali “uslove samo takve”. On navodi da je imao kontakt sa ljudima koji su boravili u terapijskom centru „Crna Reka”. “Kažu da je to bio pakao. Samo rad a ako neće da radi, šibaj. A to ne može tako. Mora se doći do problema zbog čega si ti to počeo”, priča Dragan.

Čovjek na prvom mjestu

Dok je “Marjanovac” kod Aleksandrovca zajednica u kojoj borave i muškarci i žene, terapijski centar “Bastasi” rezervisan je samo za muškarce. Radi od 2003. godine u okviru Udruženja građana Viktorija. Progam traje dvije godine a zasniva se kako kaže Tamara Todorović psiholog u savjetovalištu na programu u kojem je čovjek na prvom mjestu te da ništa nije prepušteno slučaju. Norme se poštuju kako bi štićenici spoznali i promjenili sebe nakon završenog programa. Slučaj ubistva štićenika u Srbiji zgrozio je i voditelje ovog programa, kaže Todorović i dodaje: "Naš program ne podržava nikakvo nasilje. Štićenici mogu imati stimulativne mjere u smislu da ako uradi neki postupak u komuni koji nije za njegovo dobro, onda se on stimuliše da razmisli o tim posljedicama. Program je izazovan. Ako ste u izolaciji sa nepoznatim ljudima nije lako ali to je, uslovno rečeno, cijena koju čovjek mora da plati za svoje zdravlje", kaže Todorović.

Uspješnost programa u Bastasima je visokih 90 odsto i lica koja su završila program uspješno su se vratila u društvo. Jedan od njih je i Vanja iz Banjaluke, ovisnik punih 10 godina, sada zaposlen u komuni kao tehnički operater. Sistem je kaže Vanja tako postavljen da se poštuje hijerarhija, pa stariji momci obično uvode mlađe, odnosno nove članove u pravila ponašanja.

"Mi u komuni imamo štalu, pet svinja, osam koza, plastenik , baštu. Momci idu i po selu, sarađujemo i sa seljacima, uz pratnju tehničkog operatera", priča Vanja, navodeći da radni dan traje do 19 časova: "U pola osam je dnevnik koji je obavezan. To je jedini prozor u svijet u komuni. Imamo tri dnevnika. Jedno veče RTRS, drugo srbijanski i treće federalni. Fizičko nasilje, ili droga da se unese... odmah slijedi isključivanje iz komune".

Stimulansi ili fizičko zlostavljanje kao terapija

Život u zajednici isplaniran je do najsitnijih detalja. Osim radnog dijela programa, postoji i terapijski dio što podrazumijeva razgovor sa štićenicima. Psiholog iz Banjaluke Aleksandar Milić kaže da je svaki oblik nasilja u terapijskim zajednicama nedopustiv jer takve metode stvaraju kontra-efekat. "Postoje stimulativne mjere, on ima zadovoljenje potreba u okviru normi ali je stimulisan da može imati više ili manje, zavisno od toga kako se on angažuje. To je jedan vid potkrepljenja i stimulacije."

Slučajevi fizičkog zlostavljanja u komunama u BiH nisu zabilježeni a i iz navedenih primjera može se zaključiti da se u terapijskim zajednicama sprovode programi, prilagođeni uspješnoj resocijalizaciji bivših ovisnika. U BiH nema preciznih podataka o broju ovisnika ali se prema nepotpunim podacima pojedinih udruženja, pominje brojka od 120 hiljada od čega je oko 7.500 intraveoznih.

Autor: Dragan Maksimović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić