Nasiljem na glupost

Da odmah razjasnimo: vrijeđnje manjina i omaložavanje njihovih religioznih vrijednosti i osjećanja je neprihvatljivo. Isto tako se mora osuditi i naivna odbrana takvog čina ili njegovo ponavljanje i to navodno u ime odbrane slobode štampe. Te bi stvari morale biti samorazumljive, no izgleda da to ovdje baš svi i ne znaju.

Ipak, sve ovo ne treba da nam zamuti pogled za to što se zbiva u raznim zemljama islamskog svijeta: niko ne može ozbiljno ustvrditi da se u Bejrutu, Damasku, Gazi ili Teheranu radi o frustraciji zbog danskih karikatura božijeg poslanika Muhammeda. Protest dolazi sa nekoliko mjeseci zakašnjenja. Stvarno negodovanje je spontano i slijedi odmah nakon povoda. Ovi protesti su plod političke računice i time nisu ništa bolji ili moralniji od toga što ih je izazvalo.

Četvoromjesečno kašnjenje protesta ne može se pravdati time da je potrebno «izvjesno vrijeme» dok se cijeli slučaj ne obznani u Nju Delhiju ili Džakarti. Otkako postoji internet takve informacije ne putuju ni u islamske zemlje više od nekoliko minuta. Stoga se mora pretpostaviti da je neko smišljeno širio te karikature po islamskim zemljama. Pritom iza svega ne stoji kao prilikom objavljivanja u Danskoj, obična glupost, već hladnokrvna politička računica. Radikalni krugovi pokušavaju produbiti ionako poprilično duboki jaz između Orijenta i Okcidenta oni žele ostvariti scenario Samuela Huntingtona koji je opisao «Borbu kultura» kao našu sadašnjost i budućnost.

Ti podstrekači znaju da je lako razjariti masu, iako do sada o masama ne može biti govora kada u milionskim gradovima u izgredima učestvuje tek nekoliko stotina nasilnika i palikuća.

No, nije važna količina već kvalitet. Na zapadu slike spaljenih ambasada ostavljaju željeni utisak - ljudi su šokirani i nalaze se u iskušenju da bace na istorijsko đubrište sve dosadašnje napore uložene u dijalog i razumijevanje. A to bi bilo strašno.

No, ne radi se samo o anonimnim režiserima izgreda i podstrekačima, odgovorni su i režimi koji ništa ne preduzimaju, možda iz solidarnosti sa izgrednicima, možda da bi pokazali Zapadu šta bi se uistinu desliko kada bi uveli takvu demokratiju. Pritom naravno previđaju da demokratija nije vladavina rulje i da poštovanje reda i mira nije isto što i diktatura.

Ti režimi moraju da shvate da im se ne isplati da dozvoljavaju ili čak podstiču izgrede. Jer kako siješ tako ćeš i žnjeti.