Neizvjesna budućnost Kirgistana

Autoritarni vladari dospjevaju u poteškoće ukoliko se ne ponašaju dovoljno autoritativno. Smijenjeni kirgistanski predsjednik Askar Akajew nije prošle sedmice dozvolio da se na demonstrante koji su bili protiv njega otvori vatra. Odbio je ponude susjednih zemalja da pošalju trupe u Kirgistan i time propustio priliku da učvrsti svoju moć. Predsjednik je vjerovao da će se moći održati bez primjene sile. To je bila pogubna zabluda, kao što sada i sam zna. Samo u roku od nekoliko sati Akajewa je nekoliko hiljada demonstranata skinulo sa predsjedničkog trona, nakon čega je zajedno sa svojom porodicom pobjegao u Rusiju. Oni će tamo najprije pričekati i vidjeti dalji razvoj situacije u Kirgistanu. Jasno je međutim da se situacija stanovništva u ovoj siromašnoj poljoprivrednoj zemlji neće popraviti u skorije vrijeme. To stanovništvo je rijetko dobro živjelo, čak i nakon proglašenja nezavisnosti 1991. godine. Dvije trećine stanovništva je bez posla. Prosječni prihod po glavi stanovnika nije veći od 40 dolara. Zbog sve većeg siromaštva u Kirgistanu raste i nezadovoljstvo. Pored toga, tu su i politički razlozi. Tako je predsjednik Akajev falsifikovao posljednje parlamentarne izbore i obogatio sebe i svoj klan.

Stanovnici Kirgistana, inspirisani događajima u Ukrajini i Gruziji su podigli svoj glas. Na kraju su se čak i demonstranti čudili što je Akajew tako brzo pobjegao. Opozicija je preuzela vlast ali je nažalost bila potpuno nespremna. Politička situacija u zemlji je i dalje nestabilna. Rasplamsala se borba za vlast i još ništa nije odlučeno. Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi je preuzela ulogu posrednika ali do sada nije zabilježen značajan uspjeh. Jedan novi, organizovani politički početak izgleda drugačije.

Situaciju u Kirgistanu s posebno velikom pažnjom prate susjedne zemlje. Rusija se ne treba bojati da će izgubiti utjecaj u ovoj zemlji. Centralnoazijska Republika Kirgistan je i dalje ekonomski zavisna od Moskve, bez obzira ko je u Biškeku na vlasti. Ipak, Kremlj s nepovjerenjem prati događaje u Kirgistanu. Nakon Gruzije i Ukrajine je ovo treća bivša Republika Sovjetskog Saveza u kojoj je predjednik smijenjen. Moskva se s pravom boji da bi se slično moglo desiti i u drugim zemljama, npr. u Bjelorusiji, Moldaviji i drugim. Despoti koji su tamo na vlasti su vjerovatno nauči dosta iz Akajewog neodlučnog djelovanja: ukoliko se u njihovim zemljama opozicija pobuni, oni će sigurno odmah reagovati i primijeniti silu. Slično važi i za Kinu. S obje strane kinesko-krigistanske granice žive pripadnici Turskog naroda koji vezuje međusobno prijateljstvo. Pekinško vodstvo se boji da bi se revolucinarni bacil mogao proširiti na kineski teritorij. Kada su počeli nemiri u Biškeku, Peking je zatvorio svoje granice prema maloj susjednoj zemlji u centralnoj Aziji. Evropa za razliku od Kine, Rusije i Amerike prije 11. septembra 2001 godine nije pokazivala interes za ovaj dio svijeta. Zapad je „otkrio“ Kirgistan tek tokom borbi protiv međunarodnog terorizma. To vjerovatno neće biti dovoljno za veći angažman u Biškeku. Nažalost. Interes svijeta za Kirgistan bio bi veći kada bi ova zemlja, kao susjedni Kazahstan, raspolagala većim količinama zemnog plina i nafte.