Neizvjesna politička budućnost Bugarske

Na jučerašnjim izborima trebalo je da bugarski birači odgovore na dva pitanja, od kojih je jedno unutrašnje, a drugo spoljnopolitičko: kako da se zemlja konačno iščupa iz krize i da li će ona ostati na evroatlanskom kursu?

„Da“ za EU i Nato

Na drugo pitanje je odgovor bio jasan: Da, Bugari ostaju među najvatrenijim pristalicama Evrope i – mada sa manje oduševljenja – zagovoraju članstvo u Sjevernoatlanskom savezu. I jedno i drugo bi se u stvari podrazumijevalo da nije rusko-ukrajinske krize. Ona je unijela razdor u bugarsko društvo. Tradicionalna bliskost sa Rusijom dovela je do neobično velike podrške građana politici ruskog predsjednika Putina, a skoro 90 odsto zavisnosti od ruskog gasa dodatni je argument, koji je uvjerio mnoge.

Prethodna bugarska vlada, koju su u koaliciji sa partijom turske manjine predvodili tradicionalno proruski Socijalisti, je, prema internim procjenama Njemačke obaveštajne službe BND, podržavala krimsku politiku Moskve i željela je da sa Rusijom izgradi Južni tok uprkos protivljenju Evropske unije. I drugi ruski energetski projekat u Bugarskoj, atomska elektrana na Dunavu, bila je na dnevnom redu. Osim toga, Evropska unija i Nato su svojim istočnim granicama na bugarskoj crnomorskoj obali, što je kod stanovništva ali i kod političara izazvalo bojazan da bi Bugarska mogla dospjeti u opasan položaj između Rusije i Zapada. Sa jučerašnjim izborima Bugari su se jasno odlučili za zapadnu orijentaciju svoje zemlje.

Četiri teška zadatka

Međutim, unutrašnje pitanje „šta da se radi?“ ostalo je bez odgovora. Bugarska ostaje najsiromašnija zemlja Evropske unije sa najnižim bruto-domaćim proizvodom, zemlja u kojoj građani smatraju da je korupcija najveća, a po Galupovoj anketi iz 2012. njeno stanovništvo i najnesrećnije (unutar EU). Povrh toga, finansijska kriza 2008. je teško uzdrmala zemlju, a politička kriza koja traje već dvije godine blokira neophodne reforme.

Nova jaka vlada bi morala riješiti četiri zadatka: Prvo, vlada mora poboljšati uslove za privredni rast, tako što će snažno podržati oslabljenu domaću proizvodnju i suzbijanjem korupcije obezbijediti namjensko trošenje milijardi, koje stižu iz Brisela. Drugo, mora sprovesti hitnu reformu državne uprave i pravosuđa. Treće, mora okončati ogroman odliv poreza i carinskih prihoda u džepove tajkuna i kriminalaca, koji se procenjuje na tri milijarde eura godišnje. I četvrto, bugarska vlada mora preurediti socijalnu, zdravstvenu i obrazovnu politiku, koje karakterišu korupcija, birokratska zamršenost i loše poslovanje.

Nova vlada neće biti u stanju da riješi ta četiri zadatka. Osim male desno-liberalne partije „Reformski blok“, koja bi mogla biti manji koalicioni partner, nijedna partija, uključujući pobjedničku stranku desnog centra i poražene Socijaliste, nema koncept reforme. U tom pogledu Bugarskoj nedostaje i novac i politička volja i vrijeme za hitno potrebne odluke. Prije će nova vlada olabaviti dosadašnju striktnu politiku budžetske discipline po kojoj je Bugarska bila među zemljama Evropske unije sa najmanjim deficitom. Uz pomoć državnog zaduživanja nova vlada će vjerovatno pokušati da ublaži položaj najsiromašnijih građana naredne zime.

Uskoro ponovo izbori?

Koalicioni pregovori će pokazati da li će vladu formirati pobjednički GERB-a sa manjim reformistima i nacionalističkom strankom ili će uslijediti velika koalicija sa Socijalistima. U oba slučaja premijer će biti Borisov. U svakom slučaju, Bugarska će ostati lojalan član Evropske unije i Sjevernoatlanske vojne alijanse, ali i siromašna zemlja sa teškim problemima i blokiranim reformama. Kakva god bude vlada ona će najvjerovatnije prije ili kasnije opet pasti pod pritiskom sopstvenih birača ili ulice. Dakle, u dvije godine su Bugari birali dva puta, a već sad se naziru i treći vanredni izbori u nizu.