Ni Beč nije što je nekad bio!

Tragajući za nekadašnjom jugoslovenskom inteligencijom u Beču, put nas najprije vodi do knjižare Miroslava Prstojevića. Urednika, izdavača i autora zatičemo kako uz kafu sa prijateljima, lista Oslobodjenje. Njegova knjižara nije samo mjesto gdje se može kupiti dobro štivo, ovdje se razmjenjuju i informacije o kulturnim dešavanjima u gradu. I dok kontroliše temperaturu peći iznad koje visi Titova slika, Miroslav Prstojević - koji odlično poznaje bečku kulturnu scenu – prisjeća se vremena kada su s početka devedestih u Beč stizali i prvi intelektualci iz bivše Jugoslavije. I na početku ove priče postavlja sljedeću tezu.

„Nikada se nijedna sredina ne trudi oko došljaka da mu nadje mjesto. Austrija je pomogla tim ljudima u egzistencijalnom smislu, da prežive da ne ostanu na ulici, ali je na njima je, na njihovoj prodornosti, njihovoj želji da se snadju da se izbore za svoje mjesto pod suncem, e to je već drugi dio priče. Onaj ko ne zna da pliva ne mora da skače u vodu“, kaže Prstojević.

Probojnost i upornost umjetnika

Druga strana priče je dakle probojnost i upornost umjetnika. Teza o kojoj se može raspravljati, smatra na primjer Predrag Pocrnja, nekadašnji režiser televizije Sarajevo. U Beču takodje od zadnjeg rata, Predrag priča kako su se u Austriji afirmisali samo oni pisci i autori koji su i prije rata bili poznati – Bogdan Bogdanović, Ivan Ivanji ili Milo Dor. Nova imena, objašnjava Pocrnja završavala su u, kako on kaže, ladici koja im je prema shvatanjima domaćina bila namjenjena.

„Ja sam pokušao da se bavim onim što je nekakva moja vokacija uvijek bila“, objašnjava Pocrnja „znači da se bavim pozorištem, da se bavim filmom i to je u početku i išlo, i dobro moglo bi se reći, mi smo bili interesantni. Medjutim, vremenom sam shvatio u stvari da postoji jedna, kako bih rekao, ladica koja je namjenjena nama intelektualcima iz bivše Jugoslavije. I uglavnom smo bili zanimljivi na način koji je odgovarao njihovim predrasudama o nama.“

Teme te ladice su sredinom devedesetih bili rat i etnički sukobi, priča Predrag Pocrnja, učešće u austrijskoj kulturi dešavalo se isključivo prepričavanjem ličnih stradanja. Danas, medjutim, ni to nije interesantno, a ratnu ladicu je, kaže Pocrnja, zamjenila ladica sa folklornim elementima.

„Jedan element je recimo egzotika. Njima su zanimljivi naši običaji, naša jela. Ja bi sada morao da naučim kolo, da sviram harmoniku, da pravim sarmu da bi bio zanimljiv. I prvi put kad sam pokušao izići iz te ladice, kad sam u jednom pozorištu pokušao da radim tekst jednog američkog pisca sa austrijskim glumcima, pojavio se problem, rekli su „pa kako on, pa on je iz bivše Jugoslavije, pa to nije njegov jezik!?“... i najednom se pojavio taj problem što ja izlazim iz te ladice. I onda sam se vratio u ladicu, da bi preživio“, objašnjava Pocrnja.

Inteligencija u tešekom položaju

Vrativši se u ladicu i boreći se sa egzistenciju Pedrag Pocrnja danas u austrijskim školama predaje jezike bivše Jugoslavije. To što se nije afirmisao u austrijskom kulturnom društvu ne pripisuje medjutim svojoj neprodornosti već, kako objašnjava, muzejskom karakteru austrijske kulture.

A da ona doista ima jasno postavljene okvire iz kojih teško izlazi to tvrdi i Duško Domitrovski, filmski kritičar iz Sarajeva, dugogodišnji saradnik Oslobodjenja.

„Naši intelektualci su na žalost u Beču u malo težem položaju nego što su takozvani obični ljudi. Zašto? Zato što ni kultura koja dolazi sa tog područja ovdje nije toliko prisutna. Gdje su emisije o strancima na ORF-u? Gdje je emisija o kulturi sa područja odakle ti ljudi dolaze?“

Svaki treći stanovnik Beča porijekom je stranac, objašnjava Dimitrovski, a svim tim strancima austrijska državna televizija posvećuje samo jednu sedmičnu emisiju u trajanju od pola sata. Koju opet uredjuju isključivo austrijski urednici. Duško Dimitrovski je u zadnjih petnaest godina u saradnji sa Austrijskim Filmskim Arhivom u Beču organizovao preko dvadeset filmskih revija i Austrijancima je uvijek prezentirao bisere Jugoslovenske ili balkanske kinematografije. Zauzvrat je dobio honorarni odnos sa Filmskim arhivom - novčanu naknadu od revije do revije – bez socijalnog osiguranja, šta više, bez ureda u kojem bi mogao stvarati.

„Ja se osjećam pomalo, da tako kažem, nezadovoljan, jer mislim da sam više pružio nego što sam dobio. A ja sam nekada na fakultetu naučio da treba da postoji neka mjera izmedju onoga što se da i što se dobije“, zaključuje Dimitrovski.

Kultura zamijenjena marketingom

No ni Duško kaže ne krivi sebe – Austrija je jednostavno dio zapada a na zapadu je danas važno samo ono što donosi novac. Tako je kultura zamjenjena marketingom, a najbolji primjer za to je, kaže Duško, veličanje bečkog Opernbala. Dok za tu menifestaciju zna cijeli svijet – filmski festival Vienalle, koji za razliku od Opernbala doista jeste važan kulturni dogadjaj, u austrijskom društvu igra sporednu ulogu.

„Ali Opernbal donosi ogromnu medijsku prezentaciju! I veliki broj gledalaca i veliki broj konzumenata, i kad se čuje koliko se zaradilo – znači uvijek se kreće od toga“, smatra Dimitrovski.

Jedna od onih koji nisu imali problema sa afirmacijom i adekvatnom nagradom svoga rada je Olivera Miljaković, dugogodišnja primadona bečke Opere. Parket njenog stana star je nekoliko stotina godina, strop je visok preko četiri metra, zidovi su ukrašeni raskošnim drvenim rezbarijama i ogledate li se u ogromnom ogledalu pozlaćenog rama, najkasnije tada vam postraje jasno da je Olivera Miljaković kao operska pjevačica u Beču morala biti jako uspješna. Pitanjem dali Austrija na neki način iskorištava inteligenciju i umjetnike iz bivše Jugoslavije je iznenadjena.

„Pa ja ne bih rekla da se osećam iskorišćeno“, kaže Miljaković, „ja se osećam priznata i cenjena i da je moja umetnost na velikom nivou a shodno tome dobijam i nagrade i shodno tome sam i plaćena. I kao solistica opere vi ste persona grata, znate, ne samo u Beču, već u celoj Austriji.“

Selekcija umjetnika

Oliveri Miljaković je medjutim, kaže, jasno da Austrija vrši odabir umjetnika koje želi i koje ne želi podržati. A što se tiče spisateljstva važno je, smatra Miljaković, odabrati interesantnu temu. Onako kako su to radili oni koji su bili uspješni i prihvaćeni. „Pa to su bile teme sa naših krajeva! Dakle, to je bilo na naki način obogaćenje i ove literature ovde!“ Drugim riječima, prilagoditi se potrebama, i ponovo završiti u ladici!

Šta dakle presudjuje o uspješnosti ili neuspješnosti inteligencije u inostranstvu – mišljenja o tome u Beču su podijeljena! Za jedne je jedini kriterij kvalitet, za druge sreća i naklonost države. U Beču je, bilo kako bilo i pored velikog broja naših stvaraoca doista malo onih oni koji mogu živjeti isključivo od njihovog stvaranja. Istovremeno ovdje iz dana u dan raste broj amaterskih kulturnih udruženja čiji članovi za život zaradjuju kao pravnici, arhitekti ili profesori. Njihov moto mogao bi se svesti na riječi vajara i pisca Dušana Savića, koji je prije neki dan u Beču objavio svoju prvu knjigu.

„Našao sam jedu latinsku sentencu koja kaže si post fata venit gloria non propero – ako ću postati slavan poslije smrti, meni se ne žuri“, kaže Savić. I ko zna, možda bi ove riječi mogle biti utjeha i onim „pravim“ umjetnicima i intelektualcima, koji su u nekadašnjoj Jugoslaviji imali i ime i mjesto pod suncem, a danas umjesto da pišu knjige i snimaju filmove za život zaradjuju kao nemotivisani učitelji. Mada bi suditi o ovim egzistencijalnim pitanjima i osnovnim načelima umjetnosti svakako bio pretežak zadatak.