Ni pravovremen ni preuranjen odlazak OHR-a

Nedavnu odluku međunarodnog Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegiovini (PIC) čini se, u Bosni i Hercegovini nisu detaljno pročitali ni oni koji odlazak OHR-a podržavaju, niti oni koji takve najave proglašavaju „zastrašujućim“. Namjerno ili nesvjesno, u raspravama o ovoj izuzetno značajnoj temi i jedna i druga strana izbjegavaju suštinsku rečenicu u kojoj se vrlo precizno pojašnjavaju namjere osnivača OHR-a u kojoj se navodi da će „ured OHR-a u Bosni i Hercegovini bitri zatvoren sredinom sljedeće godine ako situacija u regiji to bude dozvoljavala“. Iz uzavrelih biosansko-hercegovačkih političkih debata o ovoj temi isključena je i činjenica da nedavna odluka PIC-a nije konačna, te da će se o istom pitanju vrlo detaljno i objektivno raspravljati i u februaru naredne godine. Iz ovako intoniranog zaključka Vijeća za implementaciju mira očigledno je da je međunarodna zajednica svjesna da u BiH i regionu postoje potencijalni problemi koji bi mogli odgoditi konačni odlazak visokog predstavnika. Posebno se problematičnima smatraju izjave Milorada Dodika o nezavisnosti Republike Srpske; neriješeno pitanje Kosova; te moguće reperkusije nakon formalno-pravnog stjecanja nezavisnosti Crne Gore. Odlazak OHR-a je, međutim, logičan i neizbježan korak, iako će uvijek biti teško sa sigurnošću odvagati da li je konačna odluka o tome preuranjena ili je pravovremena. Za međunarodnu zajednicu zatvaranje ureda OHR-a označava trenutak formalnog okončanja desetogodišnje faze uspostave mira i stabilizacije Bosne i Hercegovine, a za Evropsku uniju dokaz da su reforme, ma koliko spore, na dobrom putu i da proces evropeizacije više ne može biti zaustavljen. Najava povlačenja međunarodne zajednice iz BiH izazvala je paniku jedino u redovima onih kojima bi, da su pravi vladari u svojoj zemlji, odlazak međunarodne zajednice trebalo najviše da odgovora, jer bi tek tada bili u prilici preuzeti vlast u vlastite ruke, a država kojom upravljaju bi tek tada postala istinski nezavisnom. Sve je očiglednije da se potoci krokodilskih suza za visokim predstavnikom u Sarajevu posljednjih dana ne liju zbog rizika po nezavisnost i teritorijalnu cjelovitosti Bosne i Hercegovine, već zbog straha vršilaca vlasti od obima društvenih i privrednih reformi koje su pred njima. Pozivanje na navodnu nesposobnost Evropske unije da upravlja eventualnim kriznmim situacijama na Balkanu nisu utemeljena, jer je Zapadna Evropa trenutno najstabilniji dio svjetske zajednice, a Evropska unija kakva je danas ni po čemu ne podsjeća na onu Uniju iz ranih 90-tih jer je izrasla u najmoćniji mehanizam uspostave pravnog poretka i progresivne društvene strukture. Međutim, da bi povlačenje OHR-a bilo što bezbolnije, neophodna je ozbiljnost obiju strana - Evropske unije kao pokretača, političkog moderatora i finansijera reformskih procesa u ovoj zemlji, te bh. političara na kojima bi morala biti glavna odgovornost za transformaciju postdejtonske, u evropsku Bosnu i Hercegovinu. Prvi bi morali postati dosljedno odlučni u provođenju vlastitih odluka, direktiva i obećanja, a drugi bi morali preuzeti stvarnu odgovornost i početi u potpunosti odlučivati o svim pitanjima koja bosansko-hercegovačku teritoriju čine državom u punom smislu te riječi. Opasnost po Bosnu i Hercegovinu, dakle, nije odlazak visokog predstavnika, već indolentnost većine prema vlastitoj zemlji i sve redovnije uplitanje Islamske zajednice u čistopolitička unutrašnja pitanja i međunarodne odnose. U najnovijem slučaju, nesposobnost domaće vlasti da se suoči s izazovima suštinske suverenosti Bosne i Hercegovine, Islamska zajednica javno opravdava navodnom neefikasnošću međunarodne zajednice, nazivajući odluku o povlačenju OHR „zastrašujućim porukama“. Sve otvorenije namjere islamskog vrha u Bosni i Hercegovini da ovu zemlju, umjesto Evropskoj uniji, priključe Organizaciji islamskih zemalja (OIC), predstavljaju ozbiljnu opasnost po evropsku budućnost Bosne i Hercegovine.