Nisu silovali samo vojnici Crvene armije

Dojče vele: Od kraja Drugog svjetskog rata prošlo je 70 godina. Možemo li danas govoriti o njemačkim žrtvama ili je tema – silovanja njemačkih žena – i dalje tabu?

Mirijam Gebhart: Ne bih rekla da se radi o nekoj zabrani, već prije o činjenici da društvo nije pokazalo saosjećanje, odnosno sažaljenje prema žrtvama. Mislim da je čak i za pogođene žene ta tema bila povezana sa sramotom. Takođe, postojala je jedna faza u kojoj je bilo politički nezamislivo govoriti o njemačkim žrtvama – prvo zato što je bilo važno baviti se zločinima nacista i Vermahta, i s druge strane, iz političke lojalnosti prema saveznicima, u Saveznoj Republici Njemačkoj prema zapadnim saveznicima, u DDR-u prema Sovjetskom Savezu.

U kolektivnom pamćenju sve do danas je urezano sljedeće: Njemice su silovali vojnici Crvene armije, dok su im američki vojnici poklanjali cvijeće i čokoladu. Šta je istina?

To je zaista pogrešna slika koja se održala do danas. Ona se zasniva na činjenici da je nacistička ratna propaganda, još prije kraja rata, Njemice pripremila na to da će ih sovjetski vojnici silovati. To se očekivalo, i to se i desilo. Za te zločine već je postojao jezik. Međutim, nije se ostvarilo očekivanje da zapadni vojnici tako nešto neće raditi. Oni su takođe silovali. Dokaze za to sam našla, ali postoji samo nekoliko svedočanstva samih žena koje su prijavile silovanje od strane zapadnih vojnika.

Nije dakle istina da je većina slučajeva silovanja počinjena u sovjetskoj okupacionoj zoni?

Ne, to je ipak bilo tako. Ali, to ima veze i sa tokom rata. Ono što me je zaista zapanjilo jeste da su se i zapadni vojnici ponašali po istoj šemi: silovanjima su uglavnom prethodile pljačke. Vojnici bi provalili u kuće, prvo uzimali dragocjenosti, krali bicikle, civilima skidali satove sa ruku i onda se bacali na žene, obično u grupama. Po meni, skoro da nema razlike između Crvene armije i vojske SAD, u cijelom tom procesu i nasilju prilikom silovanja.

Vi govorite o 860.000 silovanih Njemica. To je mnogo manje nego neke ranije procjene: govorilo se čak o nekih dva miliona silovanih žena, samo od strane vojnika Crvene armije. Kako ste došli do tog broja?

Do sada su postojale samo procjene broja žrtava silovanja Crvene armije i one se kreću između jednog i dva miliona. Te brojke zasnovane su na slučajnom uzorku evidencije jedne jedine bolnice u Berlinu. Ja sam išla sasvim drugačijim putem. Saznala sam koliko ima takozvane 'djece okupacije', jer su podaci o njima precizni. Mi tačno znamo da je pet odsto te djece začeto činom nasilja. Pod pretpostavkom da je svako deseto silovanje dovelo do trudnoće i da je svaka deseta trudnoća iznesena do kraja, dolazimo do sljedeće jednačine: poslije svakog stotog silovanja, rođeno je jedno dijete.

Još jedna predrasuda: silovane su uglavnom mlade žene. Da li je to istina?

Tokom istraživanja sam nailazila na slučajeve vrlo mladih djevojaka koje nisu bile seksualno aktivne, pa to mora da je za njih bilo strašno iskustvo. Ali, bilo je silovanja i starijih žena, i dječaka i muškaraca. Jedna priča je posebno tužna: jedna 50-godišnja žena, koju su u oblasti Frajburga silovala petorica francuskih vojnika, i pritom je teže povrijedili, prebačena je u bolnicu, a kasnije smještena na psihijatriju. Žena je svaku noć zapomagala, zvala u pomoć. Niko nije znao šta sa njom nije u redu. Tek poslije mnogo godina, prilikom ponovnog boravka na psihijatriji, ljekari i psihijatri počeli su da njeno ponašanje povezuju sa preživljenim silovanjem.

Šta ste saznali o motivima počinilaca? Kakva je bila uloga osvete?

I Crvena armija i američka vojska silovali su još na putu za Njemačku. Dakle, jasno je da to nije bila samo demonstracija osvete ili moći nad poraženim protivnikom.

Da li je postojalo naređenje da se siluju Njemice?

Ne. Dugo vremena su postojale glasine da je Crvena armija pozivala na silovanja, ali je to izgleda bila ratna propaganda Nijemaca. Moguće je da bilo neke vrste ratne propagande kod Sovjeta i kod Amerikanaca, koja je Njemice predstavljala kao seksualno „lakše“, pristupačnije, nego žene u domovini.

Da li su silovanja bila kažnjavana?

Ne od strane njemačkih vlasti. Njemački policajac nije mogao pravno da goni američke ili sovjetske vojnike. Ali obje vojske su imale vrlo oštre propise prema svojim vojnicima, neki su čak osuđeni na smrtnu kaznu. Ima primjera spontanih pogubljenja vojnika uhvaćenih da siluju njemačke civile. Ako nije izvršeno pogubljenje, onda bi definitivno uslijedila kazna od više godina zatvora ili prinudnog rada.

Da li je taj dio istorije dovoljno obrađen?

Ne, mislim da smo zaista na početku. Pitanje je, da li danas žrtvama možemo da damo neki oblik javnog priznanja. I onda, naravno, slijedeći korak je da se razmisli o strukturi moći i nasilja u odnosu među polovima. Jer, na kraju krajeva, to je suština problema. Konačno, masovna silovanja su nažalost još uvijek aktuelna u mnogim konfliktnim i ratnim zonama. Pomislimo samo terorističke organizacije, ISIS i Boko Haram.