Njemačka štampa o Dževadu Karahasanu i njegovoj prozi

U članku pod nazivom «Od sna podjednako udaljeni kao od budjenja» «Sueddeutsche Zeitung» iz Muenchena piše:

«Opsada Sarajeva 1992-e počela je razaranjem Orjentalnog instituta i njegove muzejske zbirke. Brisanjem prošlosti, počinje varvarstvo jer se sjećanje pokušava izbrisati, kaže pisac Dževad Karahasan. Od njegovog bijega iz Bosne 1993-e godine, on je u svojim knjigama pokušao očuvati to sjećanje. On priča o ljepotama života u Sarajevu, o mozaičnoj šarolikosti Bosne, koja od rata više ne postoji.»

piše «Sueddeutsche Zeitung» i dodaje:

«Pripovjedač Karahasan je u svojoj zbirci proze na putu kroz tamne vilajete, on se kreće u nekoj vrsti zone sumraka, u kojoj se prepliću mašta i stvarnost. Riječ je o tamnim vilajetima u kojima žive ljudi sa isčupanim korjenima, koji su od sna i jave podjednako udaljeni. Sve priče odnose se na Bosnu i Sarajevo. Na ljude, koji su doživjeli kako razaranjem nestaje ovaj grad. Oni počinju da sumnjaju da li su život, kojeg se sjećaju, zaista živjeli. Emilio, Bosanac koji je u egzilu u Piaćenci, vodi dugačak monolog. Nije mu uspjelo da u svom novom mjestu prebivališta pusti korjene. Vodi život kao stranac u noći, život koji je udoban, tih i u odumiranju. A pri tom stalno pada neizdržljiva kiša. Koliko god se Emilio pokušao sjetiti konkretnih situacija i razgovora, njegova sjećanju ostaju apstraktna, uopštena i nestvarna. Uzaludno ga nećakinja odvlači na koncert Roling Stonesa, kako bi ga vratila u mladost i izazvala njegova sjećanje. Sarajevo je, govori mu, mrtvo, striče, a ne ti. Svijet se raspada u paramparčad, sjećanje iz dana u dan blijedi. Bolesnom preciznošću njegovi likovi rekonstruiraju svoj život, brane svako i najmanje sjećanje od zaborava, kako bi sebi i drugima pokazali da je svijet, u kojem su živjeli, postojao.»

piše «Sueddeutsche Zeitung» i dodaje:

Privatna sjećanja, mješaju se sa istorijskim. U bivšem koncentracionom logoru Theresienstadtu pripovjedač nailazi tragove Gavrila Principa, koji je 1914-te izvršio atentat na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, što je bio povod za prvi svjetski rat. U Istanbulu nailazi na priču o Dželaludinu ali Paši, jednom od najkrvavijih vezira u istoriji Bosne, koji je svoju nježnu ljubav prema jednom slonu, ovjekovječio u kaligrafiji, riječima: «O moj brate, isti si kao i ja, stranac na ovom svijetu.»

piše «Sueddeutsche Zeitung» i nastavlja:

«Čitaocu se nameću pitanja, pitanja o interpretaciji toga svijeta, jer se iza svega zapisanog krije i snažno drugo lice, druga strana medalje. Tako se jedan student pita šta da napiše u seminarskom radu na temu «Unutrašnji život Sarajeva». Na kraju se odlučuje da profesoru pošalje dva pisma. Ona su omaž Dževada Karahasana na Andrićeva «Pisma iz 1920-te godine». Karahasan, u nadi da najpouzdaniji put ka skivenoj istini, koju tražimo ili ne, vodi preko literature, slijedi Andrića na taj način što sliku Bosne stvara putem osobnih sjećanja. A time se ova slika oslobadja svakog imperativa istine: Jer, kako je pisao Andrić, mi ne znamo i ne možemo znati, da li mi nešto od toga znamo ili samo naslućujemo. «