Njemačka dužnička kočnica

Njemački budžet posljednji put bio je uravnotežen negdje krajem šezdesetih godina. Uvijek su se nalazili novi razlozi za nova zaduživanja: od državnih programa subvencija u vrijeme prve naftne krize, preko troškova ujedinjenja zemlje sve do najnovije finansijske krize i kišobrana za spasavanje banaka.

Statistički, svaki Nijemac, od novorođenčeta do najstarijeg, dužan je 24 hiljade evra. Zapravo, ni tu nije kraj, jer nisu uračunate državne obaveze prema penzijskom fondu državnih službenika i dodaci za penzije svih ostalih. Kako bi se zaustavio taj trend zaduživanja prije dvije godine u ustav je unesen amandman o „dužničkoj kočnici“ o čemu su se federacija i savezne zemlje dogovorile poslije višegodišnjih pregovora. Tadašnji predsjednik parlamentarnog kluba socijaldemokrata Peter Štruk euforično je izjavio da je dogovor „zvjezdani trenutak federalizma“.

Pravljenje dugova je zabranjeno, ali…

Državi koja je postala „kreditni ovisnik“ zabranjeno je pravljenje novih dugova članom 109. Ustava. U principu, do 2016. zabranjeno je uzimanje novih kredita u cilju otklanjanja deficita u javnim budžetima. Ova principijelna zabrana ima, međutim, uglavnom simboličan značaj, jer je istovremeno zaključeno da federacija godišnje smije da se dodatno zaduži do vrijednosti 0,35 procenta društvenog proizvoda (trenutno, to je oko deset milijardi evra). Šesnaest saveznih zemalja, to je njihova dobrovoljno preuzeta obaveza koja je zapisana u ustav, od 2020. godine moraju da sastave kraj sa krajem bez ikakvog zaduživanja. Trenutno je u toku prelazni period tokom kojeg bi pojedini resori vlade trebalo da se naviknu na to da postoji dužnička kočnica.

Planiranje odozgo na dole

Budžet koji je vlada usvojila za 2012. godinu zbog toga je nešto drugačije struktuiran nego što je to do sada bilo uobičajeno. Naime, pojedina ministarstva više nisu prijavljivala šta im je potrebno kako bi te želje progurala u mukotrpnim pregovorima sa ministrom finansija. Sada je redoslijed obrnut: vlada određuje finansijske okvire, a onda slijede pregovori sa pojedinim resorima.

Od 2016. godine sve će funkcionisati još samo tako, odozgo na dole, jer je dužničkom kočnicom unaprijed onemogućeno uzimanje novih kredita. Istina, vlada je još prilično daleko od pomenute granice novog zaduživanja od 0,35 odsto društvenog proizvoda. Ministar finansija Volfgang Šojble nada se da ove godine novi dug neće preći granicu od dva procenta. Time bi, istina, Njemačka – pored Finske, Estonije i Luksemburga – bila jedna od rijetkih članica EU koja ne prekoračuje najvišu granicu zaduženja od tri odsto društvenog proizvoda koja je predviđena evropskim Paktom stabilnosti iz Mastrihta.

Političari su u ustav ipak ugradili mala pomoćna vratanca – u slučaju prirodnih katastrofa ili svjetskih privrednih kriza dozvoljeno je i veće zaduživanje, ali se istovremeno mora napraviti plan otplate tih dodatnih kredita.

40 milijardi evra za kamate i rate

Njemačka dužnička kočnica najsličnija je pravilu usvojenom 2001. godine u susjednoj Švajcarskoj zahvaljujući kome je ograničen minus u tamošnjim javnim kasama. U međuvremenu navodno i francuski predsjednik Nikola Sarkozi zahtijeva da se slična odredba unese u tamošnji ustav. I u pojedinim američkim saveznim državama od početka godine na snazi je zakonsko ograničenje zaduživanja. Britanska vlada nije uspjela da se izbori za zakon kojim bi maksimalni dug smio da bude najviše 40 procenata bruto društvenog proizvoda zemlje.

„Dužnička kočnica“, naravno, još ne znači i smanjivanje ogromnog brda dosadašnjih njemačkih dugova koji dostižu dva biliona evra. Za kamate i otplatu rata i dalje će odlaziti veliki dio novca poreskih obveznika – trenutno, to je druga po veličina pozicija u saveznom budžetu i iznosi četrdeset milijardi evra.

Autori: Bernd Gresler / Nenad Briski

Odgovorni urednik: Azer Slanjankic