Njemačka i SAD - mješavina ljubavi i mržnje

Kada je 24. juna prošle godine tada još kandidat za predsjednika Barack Obama posjetio Berlin i održao govor pred statuom pobjednika, više od 200.000 ljudi ga je oduševljeno dočekalo uzvicima "Yes, we can!". Dan kasnije njemačka štampa je pisala ironično da nijedan njemački političar ne bi mogao okupiti ni približan broj ljudi i da bi Obama s lakoćom pobjedio da se kandidira za funkciju njemačkog kancelara. To oduševljenje Amerikom ima dugu tradiciju u Njemačkoj.

Mada su tokom Drugog svjetskog rata Amerikanci bili neprijatelji Njemačke, neke duboke odbojnosti tu nije bilo. Dok su Rusi bili omraženi, a naspram Engleza i Francuza je postojala velika sumnjičavost, Amerikanci su odmah nakon rata pozitivno prihvaćeni. Za jedne su oni bili oslobodioci od nacističke diktature, za druge naprosto fer pobjednici. A gotovo svi su bili fascinirani s "American way of life", američkim standardom i američkom kulturom.

Odnos ljubavi...

Ta duboka naklonost potom je prerasla u istinsku zahvalnost kada su američki transportni avioni tokom 1948. i 1949. uspostavili zračni most između Zapadne Njemačke i Berlina koji se nalazio pod blokadom ruskih trupa. Godinu dana su oni neprekidnim letovima dovozili u milijunski grad sve što je bilo potrebno - od brašna do šivaćih mašina. A nikada Nijemci neće zaboraviti ni govor predsjednika Kennedya u junu 1963. godine u Berlinu kada je s pogledom na Berlinski zid izrekao riječi podrške.

...i mržnje!

I ova medalja, međutim, ima svoje naličje: šezdesetih godina je nova, mlada, buntovna generacija studenata širom svijeta, pa i u Njemačkoj, počela žestoko kritizirati američki ekspanzionizam i imperijalizam. Prije svega rat u Vijetnamu je doživljavan kao nepravedan a Kubanska revolucija je postala simbolom slobode. Za mlade je Amerika bila izvor brutalne sile i ugnjetavanja, na ulicama njemačkih gradova šezdesetosmaški demonstranti su skandirali ime kubanskog revolucionara Che Guevare i vijetnamskog vođe Ho Ši Mina.

Čežnja za "dobrim Amerikancima"

Ta podvojenost ostala je do danas: američka kultura dominira njemačkim kinima i top-listama, SAD su ekonomski uzor kojeg se želi dostići i prestići, njemačko-američko prijateljstvo je jedan od temeljnih stupova njemačke vanjske politike. S druge strane se Ameriku optužuje za ratove, pučeve i arogantnu politiku super-sile, Amerikancima se predbacuje površnost, neobrazovanost i arogantnost. I onda se tu pojavljuje Obama - crni predsjednik koji bi mogao objediniti ta proturječna stajališta, te pozitivne i negativne predrasude. Yes we can!