Njemačka, uljuljkana u lažnu sigurnost

Samodopadnost je najgori neprijatelj jedne države. Moji sunarodnici su se već jednom uljuljkali u pogrešnom uvjerenju da „su uspjeli". To je naravno bila iluzija koju danas skupo plaćamo. Bojim se da većina u Njemačkoj isto tako živi u iluziji da Njemačkoj „dobro ide".

Beskrvna predizborna kampanja je odraz pogrešne izvjesnosti koju su stvorila tri njemačka suficita: preduzeća štede, privatna domaćinstva štede, frankfurtske banke plivaju u novcu koji im pristiže iz drugih evropskih zemalja. Čak je i budžet u plusu. No, ti suficiti su znak slabosti a ne snage. To su predznaci velikih teškoća koje većinu Nijemaca čekaju u budućnosti.

Njemačkoj je potrebna otvorena debata

Razmislite na minut o sljedećem: privredi suficit od gotovo deset odsto bruto društvenog proizvoda znači da država ono što je uštedjela mora da prenese u inisotranstvo kako bi investirala u zemljama sa deficitom. Da li je to pametno, prije svega kada njemački kapital u inostranstvu proizvodi balone koji će jednom morati da puknu (kao što se to desilo u Grčkoj i Španiji). I koliko je pametno pouzdati se u priliv kapitala frankfurtskih banaka da bi se pokrila njihova platežna nemoć, posebno kada znamo da taj cunami stranog novca preplavljuje Njemačku zato što su italijanski ili francuski vlasnici kapitala upravo izgubili nadu u sopstvene privrede? Naposljetku, koliko je za njemačkog ministra finansija racionalno da se raduje budžetskom suficitu koji počiva na negativnim kamatama, kada znamo da te kamate (a) opterećuju njemačke penzione kase i (b) čuvenu švapsku domaćicu dovode do očajanja kada razmišlja o političkom establišmentu Njemačke?

Njemačkoj je potrebna otvorena debata među građanima o pitanju kako se valja odnositi prema prijetnji koju suficiti danas predstavljaju za njemačko društvo, kao što je Grčkoj prije nekog vremena bila potrebna debata o tome kakvu prijetnju su značili naši deficiti. U krajnjoj liniji, za svaki suficit negdje drugdje u monetarnoj uniji mora postojati deficit. Kada politički establišment koji čine CDU/CSU, SPD i FDP neravnotežu hvali kao znak ekonomske snage, samo zato što Njemačka ima suficite, onda to znači da se izvor problema njemačkoj javnosti prodaje kao dokaz uspjeha.

Mehanizam ophođenja sa deficitima

Istorijski gledano, Njemačka za svoj status na kojem joj zavidi cio svijet ima da zahvali društvenom ugovoru koji je njemačkoj radničkoj klasi obezbijedio visok stepen sigurnosti radnog mjesta (i sjedišta u nadzornim odborima velikih preduzeća), a obezbjeđena je i fleksibilna, regulisana, liberalna, atmosfera u kojoj preduzeća mogu da cvjetaju. No, to je bilo moguće samo dok su se SAD u ime Evrope i, naravno, Njemačke, starale i o makroekonomskom okruženju. Nažalost, Amerika poslije krize iz 2008. Više ne može da igra tu ulogu, a njemačka radnička klasa iz godine u godinu osjeća kako taj štit sve više puca. Sada je na Njemačkoj i na ostalim Evropljanima da stvorimo dobar mehanizam kojim ćemo moći da unutar Evrope pametno raspolažemo našim deficitima i suficitima. Ako u tom ne uspijemo, biće to neuspjeh Evrope, pa i Njemačke, pa će i sama civilizacija biti u opasnosti.

U aktuelnoj predizbornoj debati izgleda kao da nijedna stranka nije zainteresovana za tu temu. Srećom, ima mnogo pametnih članova aktuelnih stranaka koji su prepoznali neophodnost preorijentisanja njemačke politike. Njemački članovi „DiEM25", našeg pokreta Demokratije u Evropi 2025, grozničavo pokušavaju da okupe te političke aktere oko te ideje. To je ono što je potrebno Evropi. To je ono što je potrebno Njemačkoj.

Janis Varufakis je 2015. šest mjeseci bio ministar finansija Grške u vladi premijera Aleksisa Ciprasa. Ovaj stručnjak za ekonomiju je za vrijeme, kao i poslije, svog mandata, bio jedan od najoštrijih kritičara njemačke politike štednje. 56-godišnji Varufakis je objavio više knjiga i aktivan je bloger.