Njemački novinari u Kini se žale kancelarki

Njemački novinari pišu da vlasti u Pekingu prijete njihovim informantima ili koriste metode zastrašivanja protiv njihovih saradnika. Novinari su zamolili kancelarku da se za vrijeme posjete Kini zauzme za poboljšanje uslova njihovog rada. Postavlja se pitanje: koliko će kancelarki biti do borbe za prava njemačkih novinara u zemlji koja je spremna da finansijski pomogne Evropi - pa samim tim i Njemačkoj - u jeku dužničke krize? Džoni Erling, dopisnik lista Di velt (na fotografiji gore) smatra da su obje strane potrebne jedna drugoj: „Ovo je posljednji mandat premijera Vena Đijabaoa. On je sebi stavio u zadatak razvoj odnosa sa Evropom i za predstojeći susret je svakako zainteresovan bar koliko i kancelarka. Tako gledano, ovo pismo novinarâ je zapravo upućeno na obje adrese, iako je formalno navedena samo jedna. Pismo bi trebalo da bude signal i za njih, i za javnost, koji pokazuje u kakvim okolnostima rade novinari.“

Razni vidovi šikaniranja

U pismu se, između ostalog, navodi da se od kineskih saradnika njemačkih novinara često traži da te novinare špijuniraju. Dešavalo se da je kineska služba državne bezbjednosti pozivala te saradnike na razgovore i od njih tražila da pomno prate o čemu i kako njemački novinari izvještavaju. Novinari su uspjeli da se odupru takvim pojavama. Džoni Erling kaže, međutim, da je u pismu novinara kancelarki kao jedan od najvažnijih problema navedeno to što je tendencija da se poveća sloboda medija, primijećena kada su počele Olimpijske igre u Pekingu 2008, vrlo brzo opala. Kada je riječ o pravilima za rad stranih novinara, iste te 2008. godine je rečeno da im je za intervjue potrebna samo dozvola sagovornika. Ali, novinari se žale da vrlo često imaju probleme sa načinom na koji kineske vlasti tumače to pravilo, posebno u vremenima kriza ili problema - tako se od novinara ipak često traži da nabave dodatne dozvole vlasti ili raznih komiteta.

Napetost donijelo Arapsko proljeće

Tako je u maju ove godine američka novinarka Melisa Čen morala da napusti Kinu: ona je naknadno optužena da je vodila intervjue bez dozvole. Postavlja se pitanje: kako reagovati u takvim situacijama? Džoni Erling prenosi da „kada neko predstavnicima policije ili vlasti kaže da je ilegalno upravo to što oni čine, odgovor je uvijek isti: nije tačno, to je dio pravila. I dalje vam ništa ne objašnjavaju. Doduše, treba biti fer i priznati da nema nikakve opstrukcije kada se radi o temama koje nisu škakljive.“

Erling kaže da je situacija bila posebno napeta u proljeće prošle godine: „Tada su svi pratili Arapsko proljeće. Vlasti su strahovale da bi virus pobune mogao da se prenese i na Kinu, za šta nije bilo nikakvih indicija. Tada nisam smio ni da se obraćam ljudima na ulici, ni da stojim negdje i posmatram šta se dešava. Jednom sam bio i pozvan u policiju. Poslije je rečeno da je to bila pretjerana reakcija zbog moguće opasnosti, ali restrikcije su ostale.“

Erling smatra da je kinesko društvo posljednjih decenija postalo mnogo otvorenije nego što je to bio slučaj potkraj prošlog vijeka, prije svega zbog interneta i socijalnih mreža poput „Kina veibo“. Informacije se brže šire, iako se država tome ne raduje baš pretjerano. I pored toga, mora još mnogo toga da se učini.

Autori: Đun Jan / Saša Bojić

Odgovorna urednica: Marina Martinović