Njemačkom pozorištu nedostaju novi Nijemci

Kada je prije nekoliko godina na čelo Gradskog pozorišta u Kelnu došla rediteljka Karin Bajer, najavila je velike promjene. U ansambl je pozvala glumce druge generacije useljenika, želeći da upravo oni govore o Njemačkoj danas. Vrlo brzo je napustila tu ideju olako proglasivši glumce i njihov slab umjetnički kvalitet za glavne krivce.

Direktorka malog pozorišta Balhaus u berlinskoj opštini Krojcberg u kojoj žive većinom građani turskog porijekla, Šermin Langhof smatra da  njemačko pozorište sa rijetkim izuzecima liči na posljednji bastion koji se opire obrađivanju teme migracija: postavlja se pitanje šta pozorište danas može da bude i koje priče treba da priča. Osim do sada poznatog klasičnog kanona. Njemačkom pozorištu nedostaje nešto što bi moralo da se podrazumjeva. Nedostaju novi Nijemci kao naratori, protagonisti, i publika.“

Šermin Langhof pripada drugoj generaciji njemačkih useljenika. Rođena je u Turskoj, u Njemačku je došla sa devet godina. Od 2008. godine nalazi se na čelu pozorišta Balhaus u kome stvaraju autori, reditelji i glumci sa "migrantskim porijeklom". To su djeca ili unuci ljudi koji su se doselili u Njemačku. Pozorište Balhaus je u međuvremenu postalo poznato i van granica Njemačke i važi za perjanicu novih tendencija i eksperimentalne umjetnosti. Langhofova sljedeće sezone prelazi u državno berlinsko pozorište „Maksim Gorki“, ali namjerava da nastavi saradnju sa  starim pozorištem i unapređuje ideju migrantskog pozorišta.

Lijep ukras

Veliki broj umjetnika u Njemačkoj tvrdi da im drugačiji izgled umanjuje šanse da nađu angažman u njemačkim pozorištima. Koupravnik Balhausa, Vahner Karvaljo, smatra da se radi svojevrsnom siromaštvu i napominje da je u današnje vrijeme nepotrebno razgovarati o tome da li je Šekspirov Otelo bijele ili crne boje kože. Upravnica Šermin Langhof smatra da su i državna njemačka pozorišta napravila određene pomake na tom planu, ali je sve to nedovoljno:

„Postoje koncepti kao u pozorištu u Kelnu da se ansambl bazira na internacionalnom profilu. U umjetničkim savjetima takođe dolazi do napretka na tom planu. U pozorištu u Diseldorfu upravnik je reditelj iz Švedske, Stefen Holm. Johan Simons je došao u Minhen. Važan je drugačiji pristup raznovrsnosti njemačkog društva. Glavnu ulogu igraju radoznalost, želja, ljubav u radu sa različitostima i mogućnostima. To ne mora nužno da bude vezano za migrantsko porijeklo ili biografiju, ali je ono sasvim sigurno unapređuje.“

Temom migracije u nemačkom pozorištu se već više od 30 godina bavi i reditelj iz Italije, Roberto Čuli koji je 1980. godine  sa Helmutom Šeferom osnovao „Theatar an der Rur“. On smatra da nije dovoljno dovesti glumce i reditelje ili raditi komade koji su napisali stranci. Uostalom danas, svako njemačko pozorište koje želi da „uglanca“ svoj status ili imidž poseže za temom internacionalnosti. Ili se, pak, radi o pukom alibiju.  Potrebno je dobro pogledati do koje mjere umjetnički savjet i ansambl zaista stoje iza internacionalnog principa.

Dakle, ostaje bojazan da se tema migracije često upotrebljava kao „lijep ukras“ u njemačkim državnim pozorištima. Roberto Čuli smatra da je došlo vrijeme da  migracija u njemačkim pozorištima počne da se tretira kao posebna vrijednost. Sigurno je da se pozorišta moraju odrediti prema promjenjenoj socijalnoj strukturi njemačkih građana. Uostalom svaki gledalac vrlo brzo primjeti da li je neko pozorište mrtvo ili živo.

Autorke: Klaudia Prevezanos / Željka Bašić-Savić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić