Noćna mora njemačke politike: Kako sa despotima?

Njemački ministar vanjskih poslova skupa sa spornim predsjednikom jedne države izlazi pred novinare. Za tog predsjednika se kaže da je diktator i da ugnjetava građane svoje zemlje. Ko u tom slučaju kome prvi pruža ruku? Koliko se pri tome smije biti prijateljski naklonjen? Treba li biti održana zajednička press konferencija? Hoće li biti komentirani rezultati razgovora? Hoće li biti upućen poziv za uzvratnu posjetu? Sve su ovo pitanja o kojima se stalno raspravlja u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova. Naime, odgovori na ova pitanja mogu imati enormne posljedice.

Težak diplomatski teren

U Ministarstvu se ne žele zvanično očitovati o temi ophođenja sa despotima, jer u diplomatskoj praksi se o toj temi ne govori. U suprotnom bi bila ugrožena diplomatska strategija. O tome na koji način se Njemačka odnosi prema spornim režimima i njihovim predstavnicima raspravlja i Komisija za vanjsku politiku Bundestaga. U ovoj Komisiji djeluje 37 poslanika koji zastupaju prava i interese Parlamenta u vanjskoj politici.

Neki razgovori su bili greška

Odnos prema despotima ni za jednu zemlju nije jednostavna tema, ali nakon terorističkih napada od 11. septembra 2001. godine došlo je do drugačijeg promišljanja stvari, ocjene su koje se mogu čuti.

„Sa partnerima u arapskom svijetu i na sjeveru Afrike previše se razgovaralo o sigurnosnim i ekonomskim pitanjima. Neki od tih razgovora bili su greška,“ kaže samokritična Kerstin Mueller, predstavnica Zelenih u Komisiji za vanjsku politiku Bundestaga. Ona je od 2002. do 2005. godine bila državna ministrica u Ministarstvu vanjskih poslova.

„Danas nažalost postoji velika potreba da se demokratskim pokretima u zemljama poput Egipta i Tunisa, koji sada postavljaju to pitanje, objasni zašto smo njegovali tako bliske kontakte sa starim autokratskim režimima. Ubuduće treba odustati od razgovora sa diktatorima,“ kaže Mueller.

Dijalog mora postojati – i sa despotima

Potpuno drugačije mišljenje ima član iste Komisije iz redova Kršćanskodemokratke unije Joachim Hoerster: „Mi trebamo razgovor. Nama su nepohodni razgovori i sa vlastrodršcima poput Mubaraka ili Gadafija. Kako ćemo u protivnom imati priliku da se založimo za naše demokratske vrijednosti?“

Hoerster zastupa stajalište da i kaplja dubi kamen svojom upornošću. Po njegovom mišljenju, samo zahvaljujući bliskom i povjerljivom dijalogu nedemokratske vođe mogu upoznati prednosti zapadnog sistema. „Konfrontacija ne koristi nikome,“ kaže on i dodaje da je taj strategija u brojnim primjerima pokazala rezultate.

To zaista i može funkcionirati: ostvarivanje promjena preko približavanja. Willy Brandt je to pokazao početkom 1970-tih kada je započeo dijalogom sa diktaturama u Sovjetskom bloku. Kraj DDR-a i ponovno ujedinjenje Njemačke, te raspad Sovjetskog saveza, bili su rezultati takve politike.

Westerwelle u Iranu

Neovisno od stranačke pripadnosti brojni poslanici, članovi Komisije za vanjsku politiku Bundestaga, smatraju da je dijalog sa despotima potreban. Tako smatraju da je primjerice posjeta ministra vanjskih poslova Guide Weserwellea iranskom predsjedniku Mahmudu Ahmadinedžadu bila korisna. „Zahvaljujući toj posjeti oslobođeno je dvoje Nijemaca koji su bili zatočeni u Iranu,“ kaže poslanik Ljevice Jan van Aken.

Poslanici se također slažu u tome da u diplomatiji postoje brojne male geste i mogućnosti za održavanje kontakta, ali istodobno i za držanje na distanci od nekog despota. No, fotografije sa ritualnim rukovanjem pri tome je teško izbjeći. No ono što se može učiniti je odustati od održavanja zajedničke press konferencije. Moguće je napraviti određena ograničenja kako bi se izbjegao zajednički ručak ili večera. Ono što se prije svega može učiniti jeste onemogućiti izvoz određenih njemačkih proizvoda. „Isporuka oružja je vrhunac sramote,“ smatra Heidemarie Wieczoreck-Zeul, poslanica SPD-a. Ona se zalaže za zabranu izbora oružja kako bi se na taj način pokazala jasna distanca prema nedemokratskim režimima.

Tematizirati ljudska prava

„Ukoliko dolazi do susreta sa despotima onda u svakom slučaju treba tematizirati ljudska prava,“ smatraju Bijan Djir-Sarai iz FDP-a i Omid Nouripour iz Zelenih. Obje poslanice potječu iz Irana i vrlo su senzibilizirane kada je riječ o odnosu prema despotima. Koliko je teško u takvim slučajevima zahtijevati zaštitu ljudskih prava pokazuje na vlastitom primjeru Bijan Djir-Sarai: „Moj sugovornik je bio odmah uvrijeđen i želio je prekinutir razgovor rekavši mi kako ja nemam pojma o stanju u zemlji i da bi bilo bolje da pazim na to koliko se ljudska prava poštuju u Njemačkoj.!

Ko je najbolji?

Na pitanje koji se ministar vanjskih poslova Njemačke – historijski gledano – na najbolji način odnosio prema despotima, sugovornici iz Komisije za vanjsku politiku Bundestaga dugo sur razmišljali. I niko nije želio odgovoriti na ovo pitanje, tako da su odgovori bili diplomatski. Neovisno od toga da li se radilo o Hansu Dietrichu Genscheru, Joschki Fischeru ili Franku Walteru Steinmeieru – svi oni su uvijek činili ono što njemačku vanjsku politiku obilježava posljednjih 60 godina: izbalansiranost i prije svega poduzdanosti i stabilnost.

Autori: W. Dick / Z. Ilić
Odg. urednik:  Senad Tanović