Nobelovac s gitarom

Da li se neko sjeća Španca koji se zove Hose Ečegaraj i Eizagire? Ne? Ali čovjek je dobio Nobelovu nagradu za književnost – prije 112 godina! No, ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost pamtiće svi – od konzervativne akademske književne kritike do kasirke u samoposluzi, koja krijući od sebe da je već sredovječna dama kod kuće pušta muziku šezdesetih i sedamdesetih. U njenoj kolekciji je sigurno i Bob Dilan – ovogodišnji književni nobelovac.

Zgodno za ovu Nobelovu nagradu jeste to što će baš svako imati mišljenje o njoj. Prijatelji larpulartističkog elitizma će zarozati nozdrve. A likovaće svi oni koji su Džima Morisona i Džonija Štulića oduvijek smatrali boljim pjesnicima od lokalnih nagrađivanih osrednjaka.

Globalne književno-političke posljedice ovakvog izbora švedskog žirija vidljive su već sada: Prašnjavi sjaj na frakovima nobelovaca biće pomalo oduvan da bi na njegovo mjesto stupio mušičavi ali konstantan sjaj jedne planetarne zvijezde koja je svoj nesumnjivi književni talenat od početka udjenula u muziku.

Možda je to i bila namjera žirija. Osvježiti pomalo sklerotični svjetski književni establišment integrisanjem popkulturalne ikone u sam književni Panteon. Pri tom je i ikona poprilično ostarjela, ali na drugi način, idući uz nos vremenu, ali koračajući sa njim.

Što se tiče postjugoslovenskih reakcija, nije moguće izbjeći lokalnu perspektivu. U Hrvatskoj je, na primjer, Dilan na desnici zaslužio mnogo vjernih mrzitelja izjavom da zbog određenog istorijskog sjećanja Srbi mogu da osjete Hrvate kao crnci bijelce ili Jevreji Nijemce. Doduše, ova pomalo trapava izjava se 2012. prelila iz domena pjesničke slobode u oblast ljutog negodovanja nacionalno osjetljivijih pripadnika naroda koji se u Dilanovoj izjavi našao u rangu robovlasnika i nacista. No, ta rana je donekle zacijelila. Sad će biti aktivirana. Za utjehu balkanskih apriornih protivnika proglašavanja Roberta Cimermana književnim svecem, stvar je mogla ispasti još gora. Jer, teoretski, i Peter Handke ima literarni domet do Stokholma.

Moj Bob Dilan je onaj koji pjeva filmsku stvar Knockin' on Heaven's Door. Taj song smo učili pokušavajući da sviramo gitaru i da pjevamo kroz nos. I svako na ovoj planeti ima pravo na svog ličnog Dilana, jer je na 37 studijskih albuma izbor zaista veliki.

Neka vrsta beatifikacije nazalnog osobenjaka najavljena je već njegovim drugim nagradama poput specijalne Pulicerove, ali i kačenjem za rever Ordena Legije časti, počasnim doktorskim titulama. Bilo bi zanimljivo saznati od članova švedskog žirija ko je od njih u mladosti pušio kanabis slušajući Everybody Must Get Stoned. Ili da li je narednih godina na redu neki hiphoper.

Simpatična mi je misao da će studenti književnosti konzumirati jednog književnog nobelovca uključujući Youtube. Ostaje i da se ponadamo kako će Bob Dilan za 112 godina imati više publike nego Hose Ečegaraj i Eizagire danas. Ako bude tako, naši potomci će reći da je Bob Dilan bio potrebniji Nobelovoj nagradi nego ona njemu.