Nogomet po mjeri diktatora

Olimpijske igre u Hitlerovoj Njemačkoj 1936., Svjetsko prvenstvo u nogometu 1978. u argentinskoj vojnoj diktaturi, Olimpijske igre 2008. u komunističkoj Kini. Lista zemalja u kojima su se održali veliki sportski događaji, a u kojima se nogama gazi ljudska prava, je duga.

U Argentini se primjerice 1978. samo nekoliko kilometara od stadiona na kojem se igrala finalna utakmica nalazilo jedno od najbrutalnijih mučilišta u Latinskoj Americi. U Kini se 2008. tijekom Olimpijade sustavno (i brutalno) "gasilo" svaki pokušaj održavanja demonstracija.

Lista je sad bogatija za dvije zemlje: Gabun i Ekvatorijalnu Gvineju. Dvije zemlje u srcu Afrike domaćini su Africa Cupa, kontinentalnog nogometnog prvenstva. Ali i dvije zemlje koje su na lošem glasu zbog autokratskih režima i nepoštivanja ljudskih prava.

U Ekvatorijalnoj Gvineji, u kojoj živi oko 700.000 ljudi, šef države Teodoro Obiang Nguema vlada od davne 1979. Nakon sumnjive izborne pobjede 2009. on je ponovno izabran za predsjednika, navodno je tada osvojio 95% glasova.

Bogata zemlja, siromašni građani

Marise Castro je povjerenica za Ekvatorijalnu Gvineju pri Amnesty Internationalu u Londonu, slika kojom ona opisuje stanje u zemlji u kojoj vlada brutalni Obiang Nguema je mračna: "Kad se radi o ljudskim pravima, stanje je teško. Oduvijek ima tlačenja, uhićenja oporbenjaka, mučenja, zatvaranja bez sudskih procesa, i to ne samo oporbenjaka već i članova njihovih obitelji, nepoštenih procesa, smrtnih kazni, ugnjetavanja slobode mišljenja, okupljanja i naravno medija."

Ekvatorijalna Gvineja je treći po veličini proizvođač nafte južnije od Sahare. I svejedno velika većina građana živi loše. Predsjednik i njegova "ekipa" profit od prodaje nafte troše za kupovinu luksuznih stanova ili automobila, a ne za financiranje obrazovnog ili zdravstvenog sustava, tvrdi Florent Geel, direktor za Afriku pri organizaciji za ljudska prava FIDH u Parizu.

Situaciju u susjednom Gabunu Geel ocjenjuje nešto pozitivnije. I Gabun je mala zemlja, s oko milijun i pol stanovnika, tamo od 2009. vlada Ali Bongo, sin i "prijestolonasljednik" preminulog Omara Bongoa.

Tata Bongo je pune 42 godine autoritarno vladao Gabunom, sve one koji nisu dijelili njegovo mišljenje Bongo je ili "podmazivao" ili trpao u zatvor. Zato, smatra Geel, postojeće civilno društvo i ima tako malen utjecaj.

Jedan od boraca za civilno društvo u Gabunu je Marc Ona. Već godinama taj se aktivist angažira za više transparentnosti kod raspodjele prihoda od prodaje sirovina. Razočaran je milijunskim izdacima za izgradnju stadiona na kojima se igraju utakmice Africa Cupa.

To je novac kojim bi se po njemu puno bolje moglo pomoći stanovništvu. Zbog kršenja ljudskih prava Afričko prvenstvo u nogometu nije se smjelo održati u Gabunu, zaključuje Ona.

Koliko je Gabun nedemokratska zemlja, pokazao je i tjedan na izmaku. Dok se približavao dan otvaranja kontinentalnog turnira, u Gabunu su protestirali studenti. Oni su zahtijevali bolje uvjete nastave i isplatu državnih stipendija, koje se ne isplaćuje već šest mjeseci.

Umjesto da se studentima da novac, on se u Gabunu radije trošio za pokrivanje organizacijskih troškova.

Pismo bez reakcije

Već u svibnju 2011. Ona i drugi aktivisti iz Gabuna organizatorima Africa Cupa, Svjetskoj nogometnoj federaciji (FIFA) i Afričkom nogometnom savezu (CAF) poslali su pismo kojim su željeli upozoriti na sve te nelogičnosti i propuste u zemlji koja je udomaćila prvenstvo.

Pošiljatelji pisma su zahtijevali da se "još jednom promisli" o odluci da se pravo domaćinstva dodijeli Ekvatorijalnoj Gvineji i Gabunu.

U subotu su odigrane prve utakmice na Africa Cupu. Ona i njegovi istomišljenici još uvijek nisu dobili odgovor na pismo. Ni od FIFA-e a ni od CAF-a.

Autori: D. Köppe / Srećko Matić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić