Nova šansa za mir ili samo protokolarna posjeta?

"Ovo je težak posao. Traže se jasne odluke za kompleksne probleme. Staviću do znanja da SAD imaju obavezu pomoći objema stranama kako bi došli do zajedničke vizije: do dvije demokrstake države Izraela i Palestine koje će živjeti u miru i sigurnosti. “

Ovo su novi tonovi koji se mogli čuti od Džordža Buša samo tri dana prije njegovog prvog zvaničnog putovanja na Bliski Istok. Buš je na početku svog mandata 2000. godine jasno stavio do znanja da neće ponoviti grešku svog prethodnika. On se nije htio angažirati na Bliskom Istoku na način na koji je to činio Bil Klinton. Klinton je, naime, uvijek iznova pokušavao posredovati između Izraela i Palestinaca. On je u to uložio sav svoj ugled, ali ništa nije postigao. I još gore: … Samo dvije sedmice nakon Klintonovog posljednjeg pregovaračkog pokušaja u Kamp Djevidu u jesen 200. godine izbila je Al Aksa Intifada koja je koštala života na hiljade ljudi i uništila svaku nadu u mir.

Gaza zasada nije tema - sa Hamasom nema razgovora

U palestinskim oblastima su prije dvije godine održani slobodni izbori. Na njima je pobijedio islamistički Hamas. Nakon toga je došlo do sloma, pa Hamas sada kontrolira Gazu, a Fatah predsjednika Mahmuda Abaza, Zapdanu obalu. Buš je bespomoćan. Za njega je jasno samo da Hamas nije partner za razgovore:

„Oni se moraju odreći dijela svog statuta u kojem stoji da žele uništiti Izrael. Ako oni ništa ne učine, mi s njima nemamo šta raditi.“

Umjesto toga je Buš na strani Mahmuda Abaza i premijera Salama Fayyada. Koji su učestvovali na Bliskoistočnoj mirovnoj konferenciji u Anaapolisu koju je organizirala američka šefica diplomatiej Kondloiza Rajs i koji su izjavili da su spremni za mirovne pregovore sa Izraelom.

Više nego svi njegovi prethodnici ovaj predsjednik se dokazao kao slijepi sljedbenik interesa Izarela, smatraju mnogi. Nakon prvih nesuglasica sa tadašnjim premiejrom Arijelom Šaraonom uslijedila je otvorena demonstracija političkog savezništva i lične srodnosti dvojice lidera.: Jeruzalem i Vašington na jednoj strani fronta protiv Iraka, protiv Irana, protiv Sirije.

I Šaron i Buš bili su jedinstveni u procjeni da su protiv onoga ko nije s njima. Buš je dozvolio da Šaron diktira tempo. U ljeto 2002. godine Buš je slijedio Šarona u njegovom zahtjevu da tadašnji šef Palestinske oslobodilačke organizacije Jaser Arafat odstupi sa funckije:

„Pozivam Palestince da izaberu novog vođu.“

Buš je Šaronovu politiku prihvaćao.

„Premijer Šaron se pokazuje kao jak i vizionarski vođa koji pr euzima teške korake kako bi poboljšao život ljudi na Bliskom Istoku. Šaron je već dvije godine u komi, a odnos Buša sa sa sadašnjim premijerom Ehudom Olmertom je također blizak.

Pri tome ne igra ulogu to što Olmert kao i njegov prethodnik Šaron i dalje gradi naselja na Zapadnoj obali i stvara zapreke na putu ka miru. Ako to Buš želi promijeniti i na taj način u arapskom svijetu dobiti bodove, tada bi morao konačno jednom izgovoriti odlučnu riječ protiv Izraela. Ali upravo to ne pripada konceptu Bušove politike na Bliskom Istoku.