Novinari su meta širom svijeta

„Postoje dva glavna indikatora kojima se može mjeriti sloboda štampe. Riječ je o broju uhapšenih i broju ubijenih novinara,“ kaže Joel Simon, direktor Komiteta za zaštitu novinara.

U konfliktima nakon Hladnog rata broj ubijenih novinara je porastao. Od 3. maja 1994. godine, kada je ustanovljen Svjetski dan slobode štampe, život je izgubilo skoro 800 novinara. Ubroje li se tu još osobe koje su s njima skupa radile onda broj stradalih prelazi 2000. U prva četiri mjeseca ove godine život je izgubilo 22 novinara i medijskih radnika. Skoro svi su stradali na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku.

„Mjesečno u prosjeku budu ubijena tri novinara,“ kaže Maria Salazar Ferro iz Kolumbije. Ona također radi u Komitetu za zaštitu novinara gdje ispituje svaki slučaj posebno. Kaže da svijet reagira po pravilu samo onda kada su žrtve novinari svjetski poznatih medijskih kuća. Kao što je to slučaj dvojice nagrađivanih fotografa Tima Hetheringtona i Chrisa Hondrosa koji su izgubili život 20. aprila u libijskoj Misrati. Ipak skoro 90 posto svih žrtava su lokalni novinari.

Ušutkivanje ili osveta

„Većina novinara, najmanje njih 70 posto, postaju mete kako bi se uštukali njihovi kritični glasovi ili kako bi im se osvetilo zbog kritičnog izvještavanja,“ kaže Salazar Ferro. Istrage Komiteta za zaštitu novinara pokazuju da je od 861 smrtnog slučaja 39 posto svih ubijenih novinara radilo na političkim temama. 34 posto je izvještavalo o ratovima i konfliktima, 21 posto o korupciji, a 14 posto o zločinima i povredama ljudskih prava.

„Većina ubojica nije kažnjena jer vlade nemaju interes da slučajevi ubistava budu razjašnjeni. Bilo da su same involvirane, bilo da im slučaj ubijenog novinara jednostvano nije dovoljno važan. Nekažnjavanje ubojica novinara je pravilo,“ kaže Salazar Ferro.

Zastrašujući signal

Posebno ugroženi su novinari u Aziji, na Bliskom istoku i u Latinskoj Americi. U poljednjih deset godina najviše ubistava novinara zabilježeno je u Iraku, na Filipinima, potom u Alžiru, Rusiji i Kolumbiji. U 90 posto svih slučajeva ubojstva su ostala nerazjašnjena.

„Kada jedan novinar bude ubijen, a njegov ubica ostane nekažnjen i ako još ne bude ni istrage o tome, onda se svim novinarima šalje zastrašujući signal. Nekažnjavanje dovodi do straha i autocenzure. A kada se reporteri samocenzuriraju, onda je to teška povreda slobode štampe. Bez slobodnih medija nema ni demokratije,“ podsjeća Salazar Ferro.

Autori: S. Petersmann/Z. Ilić
Odg. urednik: Z. Arbutina