Oštrije kontrole za vjeroučitelje u Austriji

Sporazumom potpisanim u Ministarstvu obrazovanja djelimično je okončana diskusija u kojoj je učestvovao i sam politički vrh zemlje, a koju je izazvala jedna doktorska disertacija. U pripremi doktorskog rada Muhanad Koršide (Mouhanad Khorchide) ispitao je 210 nastavnika islamske vjeronauke, te konstatovao kako petina ispitanika smatra da demokratija i Islam nisu kompatibilni. Trećina nastavnika nema opet ništa protiv toga da se u cilju širenja islama upotrebi i sila. U jednom od mnogobrojnim intervjua, koje je dao austrijskim medijima, autor studije Koršide kaže: „Petina ispitanika o kojima je riječ uglavnom su stariji nastavnici koji dolaze iz arapskog svijeta, koji demokratiju vide onako kako im se ona prezentira u zemljama porijekla. Dakle ratom u Palestini, ratom u Iraku, ratom u Avganistanu. Njihova poruka stoga glasi: Ako je to ta demokratija koju nam nudite, onda je mi ne želimo.“

Pod upitnikom zakon o vjeronauci

Nakon objavljivanja studije na meti kritike najprije se našao zakon iz 1912. godine, koji Islamsku zajednicu u Austriji definiše kao javno-pravnu ustanovu i islam deklariše kao jednu od državno priznatih vjeroispovijesti, da bi uskoro pod upitnik bio stavljen i zakon o vjeronauci iz 1949. godine. Po njemu su za nastavni plan i program na časovima vjeronauke, te za odabir predavača, zadužene isključivo vjerske zajednice; dok je država zadužena samo za njhove plate. Iako je mnogim sudionicima javnih rasprava posljednjih dana bilo teško povjerovati da je tu diskusiju potakla jedna doktorska disertacija, o eventualnoj promjeni zakona koji u Austriji razdvaja crkvu od države, razmišljao je i sam austrijski kancelar, Verner Fajman (Werner Feymann): „Najprije trebamo razgovarati sa predstavnicima Islamske zajednice“, rekao je Fajman, „ i ako u tim razgovorima konstatujemo da je potrebno investirati u školovanje samih vjeroučitelja, takve programe smo spremni podržati. Spremni smo međutim, ukoliko to bude potrebno, i na promjene zakona.“

Kvalifikovani predavači

No, kako se zakon o vjeronaci ne tiče samo Islamske zajednice, na razmatranju se našao i Konkordat – sporazum koji reguliše odnose i ovlasti izmedju Austrije i Vatikana, usaglašen 1933. godine. Ukoliko je Islamska zajednica spremna na razgovor, zašto se ne bi moglo razgovarati i sa Katoličkom crkvom rekao je npr. poslanik Zelenih, Harald Valser (Harald Walser): „To ne bi trebao biti problem, smatram da i Vatikanu treba biti u interesu da vjeronauku u školama predaje kvalifikovano osoblje.“

Nakon što se na meti kritike našla i Katolička crkva, u javnosti su na scenu stupili kritičari obje vjerske zajednice, koji su se manje-više nadmetali u obostranom optuživanju. Jedni su navodili primjere nastavnika islamske vjeronauke koji djeci u školskim klupama dijele liste na kojima se nalaze navodno „jevrejske“ kompanije koje treba bojkotirati, drugi su opet pronalazili katoličke vjeroučitelje koji su navodno izbačeni iz crkve jer nisu ispunjavali sve „hrišćanske moralne norme“. Zakon o vjeronauci ostao je ipak netaknut, a Islamske zajednica obavezala se da će zajedno sa uposlenicima austrijskog Ministarstva obrazovanja u narednih nekoliko mjeseci izraditi moderniji plan i program, te ubuduće intenzivnije raditi na školovanju nastavnika vjeronauke. Ministrica obrazovanja Klaudija Šmid (Claudia Schmied) iskoristila je ipak priliku i obratila se svim vjerskim zajednicama u zemlji: „Austrija je zemlja u kojoj se vjerske slobode poštuju, ali svima mora biti jasno da te slobode prestaju tamo gdje počinju zakoni“, rekla je Šmidova.

Dobar marketinški potez

U međuvremenu, nekoliko profesora Bečkog univerziteta izrazilo je sumnju da se studija kojom je sve počelo uopšte može smatrati naučnim radom, dok je jedna bečka izdavačka kuća već najavila da će se ista u prodaji pojaviti već sredinom marta. Iz čega opet Hikmet Kajahan (Hikmet Kayahan), stručnjak za pitanja integracije, zaključuje da je cijela priča zapravo samo dobar marketinški potez; reklama za knjigu koja se bavi temom koja se trenutno jednostavno dobro prodaje!