Obama i McCain su slični

Amerikanci ovaj put neće birati svog predsjednika po kriterijumu, da li bi s njim mogli popiti pivo! “Ovo su posebna vremena, i zato nam treba poseban čovjek”, moglo se čuti na velikim izbornim skupovima, nakon čega je slijedi kolektivni zaključak: “Treba nam najpametniji među nama.” Potom dolazi ponovljeno skandiranje: “Barack Obama!”

Na skupovima republikanske stranke, John McCain (Džon Mekejn) želio se što više udaljiti od politike aktualnog predsjednika, jer ovi će izbori, kao i oni 2004. godine, biti “referendum protiv Georga W.Busha (Džordža Biša).” To mu nije sasvim polazilo od ruke, jer neke je stvari u Americi jednostavno teško promjeniti.

Ono što analitičari predviđaju je nešto “globalno ponizniji”, budući “predsjednik” Obama, i eventualno, još uvijek “u okovima hladnogratovskog razmišljanja”, mogući “predsjednik” McCain. Jedno je sigurno: ovogodišnji predsjednički izbori u Americi će imati novi planetarni učinak.

Dotičući najopasnija svjetska žarišta, predsjednički kandidati se u ovogodišnjoj izbornoj kampanji nisu puno osvrtali na Balkan. Ovaj region jugoistiočne Evrope odavno nije najneuralgičnije globalno područje.

Da nije bilo neovisnosti Kosova, 17. februara ove godine, John McCain i Barack Obama, u svojim retoričkim tiradama, možda ne bi ni dotaknuli ovaj dio svijeta. Republikanac McCain je u nekoliko navrata pomenuo Bosnu, i odmah potom Kosovo. Ali, učinio je to tek kao historijsko podsjećanje, navodeći svoje zasluge za postizanje trajnog mira u BiH 1995. godine i zaustavljanje egzodusa kosovskih Albanaca u režiji Slobodana Miloševića 1999. McCainov “balkanski rekord”, ipak je polovičan. On se protivio ukidanju embarga na oružje BiH i Hrvatskoj početkom 1990-tih, ali je zbog Kosova bio za bombardovanje Srbije krajem istog desetljeća.

Fokus na BiH

Bez obzira tko pobjedi na izborima za Bijelu kuću, 4. novembra, američka će adminstracija ostati zainteresirana za zapadni Balkan. Tokom posjete Miroslava Lajčaka Vašingtonu ove sedmice, zamjenika sekretara za politička pitanja u State departmentu William Burns (Vilijam Burns), visokom predstavniku u BiH samo je reafirmirao, kako će “administracija ostati fokusirana na Bosnu.” I ta bi izjava trećeg čovjeka u hijerahiji američke javne diplomatije mogla poslužiti kao dokaz, da se američka vanjska politika stalno taktički prilagođava globalnim izazovima, ali i da se strateški interesi te vanjske politike ne mjenjaju tako često.

Tako su obojica kandidata podržala neovisnost Kosova. Oboje smatraju da se tu radi o tzv. “sui generis” (slučaju samom po sebi), te da se Kosovu – iz Vašingtona treba pružiti svaka podrška kako bi što uspješnije prošlo kroz tranziciju ka evroatlanskim integracijama, ali uz izričitu superviziju EU.

I McCain i Obama su za nastavak izgradnje dobrih odnosa sa Srbijom. Obama je u Beograd već slao svog specijalnog izaslanika Roberta Gelbarda, koji je ovog ljeta ostao zapamćen i po izjavi, kako, “Rusija, Indija, Kina i Brazil, ili bilo koja druga zemlja ne mogu više diktirati niti jedan potez oko suverenog Kosova”. On je također rekao da se Srbija treba polako privikavati na tu činjenicu.

Kakvi savjetnici, takav predsjednik

I izbor vanjskopolitičkih savjetnika, posebno u Obaminom izbornom stožeru, pokazuje njegovu zainteresiranost za dovršetak sigurnosne arhitekture na zapadnom Balkanu; za to je sigurno zainteresiran i republikanski predsjednički kandidat.

Osim Gelbarda, na Obaminoj strani je još Richard Holborooke (Ričard Holbruk), čije aktivnosti u BiH i uopće u tom dijelu svijeta od 1994, sve do danas, ne treba posebno pominjati. Sve više se spominje i Samantha Power (Samanta Pover), poznata sveučilišna profesorica sa Harvarda, autorica vrlo poznate knjige “Problem from Hell” (Problem iz pakla), posvećene genocidu u Bosni i Ruandi 1995 godine. Ta knjiga je već obvezno štivo na nekim američkim sveučilištima.

Iako je početkom ovog proljeća Samantha Power dala ostavku zbog neprimjernih novinskih izjava na račun senatorke Hillary Clinton (Hilari Klinton), ona bi se mogla vratiti u Obamin tim, i to “na velika vrata”. U medijskim se kuloarima na East Riveru (Ist river) govori, kako bi Power mogla biti buduća američka veleposlanica u UN-u, ili savjetnica “predsjednika” Obame za nacionalnu sigurnost. Sa te pozicije lansirana je jedna druga profesorica, aktualna šefica američke diplomatije – Condolezza Rice (Kondoliza Rajs).

Taj, mogući izbor - najbolje govori o vanjskoj politici koju bi vodila demokratska administracija. Obamina bi se vanjska politika mogla opisati kao sofisticirani, pa čak i akademski utemeljen multilateralni angažman koji uzima u obzir uzroke krize, prije nego što na njih reagira svom raspoloživom silom.

Američki nedovršeni ratovi

Američka će vanjska politika i naredne četiri godine pred sobom imati kronične probleme Srednjeg istoka, i već početkom slijedeće godine bavit će se sigurno nastavkom palestinsko-izraelskog mirovnog procesa započetog u Anapolisu. Tu su i dva nedovršena rata koja je započeo George W. Bush.

McCain želi dovršiti ratove u Iraku i Afghanistanu “kao pobjednik”. On je rekao da je zbog takvog “rezultata” spreman da u Iraku bude vojno biti prisutan “ako treba i 100 godina”. Iako McCainove izjave nisu sasvim realne, one unose aneksioznost među Amerikance, jer podsjećaju na slijed Busheve doktrine, pa čak i najnepopularniju rečenicu iz nje: “Tko nije sa nama, taj je protiv nas!” A to nije najbolji način za McCaina, da se distancira od Busheve vanjske politike koja je Americi nanjela toliko štete.

Republikanski kandidat želi povećati i broj američkih vojnika u Afganistanu po uzoru na “eskalaciju” američkih trupa u Iraku koju je uspješno osmislio i realizirao general David Petreaus (Dejvid Petreus), McCain Podržao, a Obama joj se u Senatu suprotstavio. Izgledi su da će budući predsjednik morati izdvojiti više resursa za dovršavanje poslova u Afghanistanu.

Obama misli da se treba skoncentrirati na borbu protiv talibana, i želi povući američke vojnike iz Iraka 16 mjeseci nakon osvajanja Bijele kuće. Demokratski je kandidat još najavio da želi početi i dijalog s američkim “političkim neistomišljenicima”, koje republikanci jednostavno nazivaju “neprijateljima”, ili “teroristima”, poput režima u Teheranu, Pjong Jangu, Damasku ili Havani.

Sasvim očekivano, te su najave postale političko streljivo republikanske predsjedničke kampanje, uz proglašavanje Obaminih intencija kontraverznim. To međutim ne znači da i nova republikanska adminstracija ne bi preferirala diplomatiju u odnosu na rat, posebno sa Iranom. Uostalom, većina bivših američkih državnih sekretara, uključujući i sivu eminenciju američke vanjske politike Henry-a Kissinngera (Henri Kisindžer) smatra da SAD moraju razgovarati sa svojim neprijateljima.

Rusija na vrhu liste

Osim što kritikuje Obamu zbog želje da “bezuvjetno” razgovara sa Ahmedinedjadom (iranskim predsjednikom), McCain je zauzeo vrlo oštar stav prema Putinovoj Rusiji, naročito nakon angažmana ruskih snaga u Gruziji ovoga ljeta. Tu “oštrinu”, ipak treba uzeti s rezervom, upozoravaju američki medijski analitičari. Iako se oni slažu da nema povratka na “hladni rat”, odnosi s Rusijom bit će jedan od prioriteta za novog stanovnika Bijele kuće.

Početkom ljeta, republikanski je kandidat za Bijelu kuću zatražio da se paraleno uz Ujedinjene narode formira i “Liga naroda”, u kojoj bi bile demokratske zemlje i “svakako ne Rusija”, i “ne” ostale države koje krše ljudska prava. Ovaj McCainov prijedlog naišao je na izvjesnu rezonanciju u republikanskoj konzervativnoj bazi, ali je posebno oštre kritike doživio van Amerike, i od aktualnog glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona.

Za razliku od Busha, koji je gledajući u Putinove oči prepoznao “njegovu dušu”, McCain stalno ponavlja, kako gledajući u Putinove oči prepoznaje samo tri slova: “K.G.B.”! Obami bi se moglo dogoditi da uskoro prepozna ispravnost ove McCainove teze.