Obamin optimistični govor

Tradicija oproštajnih govora vraća nas u vrijeme prvog američkog predsjednika, Džordža Vašingtona. Govor je i pogled u nazad, na postignuto, i pogled u budućnost, na izazove sa kojima se suočavaju zemlja i njeno novo rukovodstvo. Oproštajni govori većine predsjednika nisu ušli u istoriju. Mnogi su bili hvalospjevi o njima samima, posljednji govor kojim su se branili, zbog čega su tokom svog mandata odlučili da nešto urade tako kako su uradili a ne drugačije. Izuzetak je bio govor predsjednika Dvajta Ajzenhauera, koji je upozorio od rastuće moći "vojno-industrijskih" kompleksa.

I sada nadasve emocionalan oproštajni govor Baraka Obame, koji je - na iznenađenje mnogih - održao jedan vrlo optimističan govor. Iznenađujući zbog toga što na mnogim političkim poljima teško da može da bude više razlika u mišljenju kao što se razlikuje nejgovo mišljenje od njegovog nasljednika Donalda Trampa, koji je pak najavio da želi mnogo toga što je Obama postigao u posljednjih osam godina manadata poništiti. Koja tragika: Obamino političko nasljeđe dijelom zavisi od toga koliko Tramp do toga drži.

Predsjednik bez skandala

Obama to zna i ne želi dozvoliti da ga neko razuvjeri. Njegova vjera u Amerikance, njihove vrijednosti, vjera u ustav njegove zemlje izgleda nesalomiva. Američka demokratija je u opasnosti samo ako je Amerikanci uzmu zdravo za gotovo, kazao je on u Čikagu, gradu u kojem je počeo svoju političku karijeru koja ga je i uvela u Bijelu kuću. On je kao mlad senator pozvao svoje zemljake da se angažuju na društvenom i političkom planu, i da ne padaju u cinizam kao i da ne dozvole da ih protivudarci obeshrabre.

Ovdje govori jedan besprijekorni državnik koji zrači čašću, čiji mandat predsjednika nije imao ni dašak skandala. Kakva razlika u odnosu na Trampa koji je punio naslovne stranice blamažom, napadima i budalaštinama a još nije ni postao predsjednik. Dok je Obama u Čikagu apelovao na svoje sunarodnjake da vjeruju u ideale, američke tajne službe su informisale političku elitu u Vašingtonu da ruske tajne službe posjeduju kompromitujući materijal o Trampu. Kakva simbolika! Teško da se može na nevjerovatniji način predstaviti razlika.

Obama može da bude ponosan

Dodatak: Obama je tašt. U svom oproštajnom govoru je izlistao i dostignuća za vrijeme svog mandata predsjednika: spasavanje privrede 2009, nisku stopu nezaposlenosti, Obamacare, kažnjavanje Bin Ladena, novu klimatsku politiku, dogovor sa Iranom ili pak nove veze s Kubom. A zbog čega to nije trebalo da pomene? Ako ni zbog čega a ono zbog toga što republikanci nisu časili ni časa da ovom predsjedniku zagorčaju život. Amerika, činjenica, stoji bolje nego prije osam godina. I Obama ima razloga da bude ponosan na ono što je postigao.

Doduše, očekivanja od ovog predsjednika su na početku bila nerealna. Jaz između bogatih i siromašnih je i dalje veoma veliki. Američki problemi sa rasizmom nisu nestali samo zato što se u Bijelu kuću uselio Afroamerikanac. Obama nikada nije želio da njegov mandat bude označen njegovom bojom kože. Za promjene je potrebno vrijeme, kazao je Obama, koji je u većem dijelu svog govora zvučao kao na početku svog predsjednikovanja. Zvučao je kao neko kome obrazovanje i šanse za napredak siromašnih i useljenika leže na srcu, isto kao i zdravstveno osiguranje za sve ili ista prava za manjine.

Obama je još u Bijeloj kući, ali uprkos tome mnogim Amerikancima već sad nedostaje.