Obecanja smo moraju biti odrzana

Diskusije oko neophodosti upotrebe nasilja prilikom ispitivanja zatvorenika ne zamiru, a zrtve mucenja cijeli zivot ostaju traumatizirane- to zasjenjuje svaku sluzbu koja smatra da mora posegnuti za nasiljem. Nakon objavljivanja skandaloznih fotograija iz irackig zatvora Abu Graib veliki dio svjetske javnosti jos jednom je uvidio na cijoj trani treba da bude, naime ne samo na strani specijalaca za isljedjivanje. Jer pogresno je u medjunarodnim diskusijama o mucenju i zrvama mucenja svijet dijeliti na dobre i lose- kaze u svom komentaru Peter Philipp.

Bilans proteklih 17 godina, od stupanja na snagu medjunarodne konvencije o neupotrebi sile u isljedjivanju je deprimirajuci: u preko 130 zemalja i dalje se koristi mucenje kao metoda u ispitivanju zatvorenika. Medjunarodna konvencija se krsi- a kraja ni na vidiku. Medju "zlima" - po podacima Organizacija za zastitu ljudskih prava, kao sto je i "Reporteri bez granica" isticu se Sirija, Sudan, Burma i, uprkos svim koracima napretka, ipak i Turska.

Okolnosti u aferi oko irackih zatvorenika jos nisu rasvijetljene i mozda nikada nece ni biti. Zapad se, medjutim, time ne zamara. Umjesto da kritikuje odgovorne, zapad razmislja kako da ostvari demokratiju na Bliskom Istoku , slobodu i postivanje ljudskih prava, neuvidjajuci da ovakve ideje u regionu bez daljnjeg tesko prolaze, bas zato sto ih se ne pridrzavaju ni njihovi protagonisti.

Doduse ne treba poistovjecivati ono sto se redovno dogadja u diktaturi, sa onim to se ponekad dogodi u demokratskim drustvima. Ali dijeliti svijet na crno-bijele svakako je neumjesno. Pogotovo ako se radi o poredjenju krscana i muslimana. Nije religija korijen zla vec ljudska slabost i korupcija. A toga ima svugdje.

Ali, kada je rijec o tome kako se s tim zlom izlazi na kraj, opet treba pohvaliti Tursku, uprkos kritici da jos nije iskorijenila upotrebu metode mucenja u zatvorima.

Zapad posjeduje sve moguce kontrolne insrumente, slobodne parlamente, slobodu stampe, nezavisno pravosuje- pa ipak istraga slucajevaa poput Abu Gaiba traje predugo i mnogo se toga presucuje.

U Njemackoj, npr. je u poredjenju s tim- bezazlena tuzba protiv frankfurtskog sefa policije koji je silom zaprijetio jednom otmicaru, da bi saznao gdje je ovaj sakrio svoju zrtvu.

Naizgled je sirok dijapazon od frankfurtskog slucaja do Abu Graiba i mracnih rezima. Pa ipak je janso da mucenje nije odlika samo nekih rezima. Diskusija o tome da li se mucenje treba koristiti kao metod u cilju zatite nevinih zrtava, ima granica buduci da daje priliku da se izbjegne zabrana upotrebe zlostavljanja u isljedjivanju. Zato postoji dogovor da zabrana mucenja vazi kao univerzalna. Dogovor postoji- ali treba biti i ispostovan.