Obilježavanje holokausta

27. januar je Dan sjećanja na žrtve holokausta. Na taj dan je oslobodjen koncentracioni logor Auschwitz./Aušvic/

Skoro 62-ije godine je prošlo od kraja Hitlerove vladavine u Evropi. Tada su okončani rat, masovna ubistva i rasističko ludilo. Nacionalsocijalistička Njemačka bila je pobjedjena, koncentracioni logori rasformirani.

U Njemačkoj je, što niko nije očekivao, uslijedila nevidjena privredna obnova i iako spora, ipak relativno otvorena konfrontacija sa prošlošću i zločinima. Intelektualne polemike bile su ogorčene i njihov je rezultat na kraju pozitivan : Holocaust, zločin nad Jevrejima, ne može se relativizirati, oni koji ga osporavaju mogu biti kažnjeni, nema nikakve sumnje da je Njemačka krivac za Drugi svjetski rat, te da je Hitlerov režim imao zločinački karakter.

Broj svjedoka, koji su preživjeli diktaturu sve se više smanjuje , tako da ovo poglavlje njemačke istorije sve više postaje prošlost. To sve olakšava relativiziranje zločina. No, takav riziko može se ukloniti sjećanjem na holokaust i zato je njemački predsjednik Roman Herzog 1996-te 27. Januar proglasio Danom sjećanja na istrebljenje Jevreja. To je,bez daljnjeg, bilo neophodno potrebno. Posebno ako se uzme u obzir uspjeh ekstremne desnice na izborima ne samo u Njemačkoj već i u Evropi. Njemačka se tome odlučno mora suprotstaviti. A to nije samo izazov za državu već i za svakog njenog gradjana osobno, posebno kada čuje rasističke parole na ulicama, uperene protiv stranaca.

Sjećanje na holokaust može imati samo efekta ukoliko se ne pretvori u kruti ritual. Njemačkom Bundestagu je to uspjelo. U ponedjeljak će u Bundfestagu u Berlinu govor držati Nobelovac, koji je preživio Auschwitz Imre Kerteš. No, sjećanja na holokaust nisu dovoljna da se ućutkaju okorjeli i zatucani desničari. Stoga im se svaki gradjanin ponaosob mora suprotstaviti. Ali zvanično obilježavanje holokausta tu ipak može pomoći.

Komentar Hans Dilonga