1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

OBNOVA IDEJE O FRANCUSKO-NJEMACKOJ UNIJI

Piše: Zekerijah Smajic14. novembar 2003
https://p.dw.com/p/AVMz
Tokom istraživacke, ali neubjedljive turneje samouvjerenog španskog premijera Jose Maria Aznara pocetkom ovog mjeseca Berlinu i Parizu, njemacki kancelar Šreder i francuski predsjednik Širak nisu popustili probritanskom i promaerickom delegatu.

Iako je formalni razlog za ovu posjetu bio još jedan pokušaj da se održi glasacka formula pri donošenju kljucnih zajednickih odluka, kojom je prije tri godine na samitu evropskih lidera u Nici, Španiji i Poljskoj tada data, a sada osporavana, jednakost u pravu odlucivanja s Njemackom, Francuskom, Engleskom i Italijom - stvarne Aznarove namjere u Berlinu i Parizu bile su i daleko dublje.

Ogorcena bitka unutar EU koja se krajem prošle godine i u proljece ove vodila za i protiv rata u Iraku, tada je dobijena u Vašingtonu zahvaljujuci snažnoj podršci upravo pro-americkog krila u Evropskoj uniji, koje osim Engleske nedvojbeno podržavaju Španija i Italija, a od velikih zemalja koje za manje od pola godine postaju punopravne clanice, najotvorenija podrška došla je iz Poljske.

Zauzvrat, americka administracija je Poljskoj i drugim zemljama centralne i Istošne Evrope koje su podržale okupaciju Iraka, dodijelila epitet lidera ne samo buduce EU vec i cijele takozvane Nove Evrope, a u samom Iraku Poljskoj je data necasna uloga predvodnika medjunarodnih snaga za konsolidaciju okupirane zemlje. Od tada, zvanicna Varšava se, uz britansko-špansko-italijansku podršku, i odnosila prema Briselu s naglašenom istocnjackom arogancijom, iako su pripreme za svecanu ceremoniju najveceg proširenja u istoriji EU, u samoj završnici.

Rijetko se medjutim, u sjedištu EU i šire, otvoreno govorilo da su planski zametnute konfrontacije unutar-evropskih stavova o Iraku, bile zapravo pocetak odlucujuce bitke za definiranje buduce, proširene Evrope, koja kao takva, nipocemu ne ide u prilog Sjedinjenim Americkim Državama. Posebno se Americi ne svida Evropa u kojoj bi i nakon proširenja u maju naredne godine, najtvrdi orah Evropske unije i dalje bila upravo njemacko-francuska osovina. U tom slucaju, ne samo da bi se EU još više udaljavala od Amerike, vec bi de-amerikanizacija Evrope bila neizbježna.

Osam mjeseci nakon anglo-americke okupacije Iraka, tockovi invazionih snaga idu, medjutim, konstantno nizbrdo, a u posljednjih nekoliko nedjelja spirala nasilja i najokrutnijeg terora irackih gerilaca na snage medjunarone koalicije, dobija dramaticne razmjere. Strategija "blic kriga", kojoj je Amerika previše cesto pribjegavala, i u Iraku se pokazuje velikim promašajem, pa su predvodnici koalicionih snaga, ukljucujuci i odmetnute clanice EU na celu sa Velikom Britanijom, s pravom u panici, tim više što im malo ili nikako ne mogu pomoci ni Ujedinjene nacije.

Ali, u svakom košmaru na medunarodnoj sceni pa i u ovom, ima i onih koji su pribrani. Nimalo slucajno zvanicni Pariz je upravo sada uzvratio udarac objavom da se - na realizaciju projekta "francusko-njemacke unije", nije zaboravilo. Dvojna federacija unutar glomazne Unije bi, kako se obrazlaže u Parizu, ovim dvjema zemljama omogucila da "ujedine svoje politike u izvjesnim domenima" i da neometane nedoraslim clanicama buduce Unije, nastave s realizacijom velike ideje o ujedinjenju koji su ove dvije zemlje i zapocele prije pola stoljeca.

Iako ima analiticara koji smatraju da se radi samo o svojevrsnom diplomatskom pritisku na one evropske pregovorace koji usporavaju usaglašavanje prvog zajednickog ustava (a opet su to u prvom redu Španija i Poljska), suština bi ipak prije mogla biti u bojazni da bi uskoro proširena unija na 25 clanica mogla biti teret samoj sebi, da bi mogla biti hronicno neefikasna i previše naklonjena americkoj, na štetu evropske politike.

Ako bi se to dogodilo, Pariz i Berlin ce, po svemu sudeci, sami nastaviti put ka još vecoj integraciji i harminizaciji svojih medunarodnih politika, pitanja odbrane, ekonomskog i socijalnog sistema, pa cak i obrazovanja.

Ove ideje su, više ili manje otvoreno, ovih dana prvi lansirali francuski premijer Jean-Pierre Raffarin i šef diplomatije Dominique de Villepin, ali to svakako ne bi bilo mogucno bez izuzetno skladnih pogleda izmedu francuskog predsjednika Chiraca i njemackog kancelara Schroedera, koje je dodatno medusobno zbližilo ponovno dobijanje mandata na sadašnjim funkcijama, te zajednicka odlucnost protiv rata u Iraku.

U posljednje vrijeme, njemacko-francuska osovina je dobro podmazana i u vezi s unutar-evropskim razmiricama o buducem zajednickom Ustavu. Predsjednik Chirac je posebno kritican prema špansko-poljskim zahtjevima o promjeni nacina glasanja kojim bi se ove zemlje izjednacile s najvecim utemeljivacima Unije.

Slicnu ideju o njemacko-francuskoj uniji" prvi put su javno, još 1994. godine obrazložila dva njemacka parlamentarca Karl Lamers i Wolfgang Schäuble.

Smatrajuci proširivanje Evropske unije neminovnim procesom u bježanju od velike greške njenog zatvaranja, oni su predložili osnivanje "tvrdog federalnog jezgra", kojeg bi osim Njemacke i Francuske cinile još i zemlje Beneluxa.

Tad je raspravu o toj ideji odbacio zvanicni Pariz, ali je gotovo deset godina kasnije - prvo zbog iskustva u Iraku, zatim stvaranja pro-americkog bloka unutar EU i sada zbog krize pregovora o evropskom ustavu, ideja o «dvojnoj federaciji» oživljena.

Htjeli ne htjeli, rijetki kriticari frontalnog proširivanja Evropske unije sa 15 na 25, a vec 2007. godine možda i na 28 zemalja, dobijaju tako svoju satisfakciju. Sve je visse argumenata koji govore da bi Evropi u postojecem stanju globalnih odnosa bilo bitnije «produbljivanje » nego proširivanje. Jer bez svijesti o zajednickoj historiji nema zajednickog osjecanja Evrope, bez ocjecanja Evrope nema evropskog gradanina, a bez evropskog gradanina nema Evropske unije, napisao je ovih dana uticajni njemacki dnevnik Frankfurter allgemeine zeitung.