Obnovljena škola u selu staraca...

Skup pod nazivom “Hrvatsko-srpski odnosi: politička i kulturna saradnja” završen je u obnovljenoj osnovnoj školi u ovom selu koje je prije rata imalo 500 stanovnika, poslije “Oluje” svega osam, a danas ih ima oko stotinu.

Tu je škola, ali nema ko da ide u nju

Inicijator ovih naučnih susreta, Janko Veselinović, inače i sam iz Golubića, danas je predsjednik Grupe prijateljstva Skupštine Srbije sa hrvatskim Saborom. Njegova porodična kuća nalazi se odmah uz školu, a Veselinović sa sjetom priča o danima kada je iz škole dopirala dečja graja.

“U Golubiću danas nema dovoljno djece da bi radila ova područna škola. To je bila nekada škola do četiri razreda, prije rata je tu bilo pedesetak đaka, a nekada je ta škola imala i stotinjak đaka. Sada ta škola ne radi, ona je pusta, sem kad se održavaju ovakvi naučni skupovi, ili kada se približe neki izbori. Nažalost, takvo je stanje i na području cijele sjeverne Dalmacije. Ova škola je, srećom, zbog ovog skupa i obnovljena, a druge škole nisu ni obnovljene.”

Ima posla za onog ko hoće da radi

Suzana je odrasla u Zadru, potom je izbjegla u Beograd, a onda se zaljubila u mladića iz Golubića koji je takođe živio u Beogradu. Njih dvoje su se vratili u Golubić prije četiri godine:

“Nije nam loše. Nije baš ni najbolje, moglo bi biti i bolje, ali eto: iz dana u dan se borimo, radimo nešto neprestano, imamo puno posla. A posla ima, može se naći. Ko hoće da radi, naravno…”

Suzana kaže da joj Beograd ne nedostaje puno:

“Ja sam stvarno zadovoljna i sretna, sad-zasad. Normalno, bilo bi bolje da ima nekog državnog posla, da se može raditi, da je dobra plata, da se može živjeti od toga. Mi više radimo neke poslove, gdje se radi i kada je subota i nedjelja. Ali, eto, takva su vremena svukuda u svijetu pa je tako i ovdje.”

Istoričar Darko Gavrilović, direktor Centra za demokratiju i pomirenje iz Novog Sada, smatra da promovisanje ideja suočavanja s prošlošću i pomirenja nije “borba s vjetrenjačama”:

“Ako mi govore da se borim s vjetrenjačama oni koji na ‘Lijepa naša domovino’ ili na ‘Bože pravde’, umjesto da se drže za srce, samo se pretvaraju i hvataju za novčanike, to su ti ratni profiteri. A kada nam takvi kažu da je pomirenje nemoguće, onda smo sigurni da nismo na staklenim nogama.”

Skupu su jedan dan prisustvovali i politički predstavnici Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije, koji su se dogovorili da treba da uče jedni od drugih, kako bi se izborili za suštinska prava srpske i hrvatske nacionalne manjine. Bili su prikazani i dokumentarni filmovi o hrvatsko-srpskoj saradnji.

Strah od budućnosti

Iako je sretan, jer su se ljudi djelimično vratili u Golubić a i škola je obnovljena, Janko Veselinović se plaši budućnosti:

“Teško da iko smije da pogleda u budućnost, zato što je u selu od stotinjak stanovnika sada, većinom staračko stanovništva. Sedmoro-osmoro je ukupno djece u cijelom selu...“

Poslije svega, ostaje jedno pitanje: kakva su to društva u kojima su čak i škole bile spaljivane i u kojem se te iste škole ne obnavljaju? Imaju li takva društva perspektivu? Odgovor potražite sami...

Autor: Dinko Gruhonjić

Odg. urednik: Svetozar Savić