Obogaćuju austrijsku književnost, ali ipak neprihvaćeni

Svaka pjesma je svijet za sebe i jezik na kojem ona nastaje autor zapravo ne bira svjesno. Svako djelo reflektira utiske i utjecaje okruženja, kaže Marija Perić-Bilobrk, tako su i prve pjesme koje je ona u Beču napisala na njemačkom jeziku nastale zbog njene tadašnje gimnazijske ljubavi. Od tada je prošlo jedanaest godina, bečka gimnazijska ljubav je davna prošlost, a u okolini u kojoj živi Marija odavno primjećuje i mnogo šta drugo osim tinejdžerskih ljubavi. Tako je njena posljednja dvojezična zbirka pjesama „PoeSieja“, koliko ljubavna, toliko i angažirana.

„U toj mojoj posljednjoj zbirci pjesama imam jedan ciklus koji se zove 'O, moja Austrijo'. On ima jednu osnovnu tematiku, a to je kako je strancu u Austriji, kako se on snalazi, što doživljava itd. I te pjesme su upućene Austrijancima, da vide kakvo to iskustvo mi doživljavamo ovdje u Austriji, i da stvari nisu onakve kakvim ih oni vide. Zbog toga su te pjesme nastale na njemačkom jeziku“, kaže Marija Perić-Bilobrk.

Stereotip: Stranci su lijeni i bučni

Profesorica anglistike, slavistike i germanistike u Beču živi od 1992. godine i jedna je od onih pjesnikinja sa doseljeničkom pozadinom koje, osim na materinjem, pišu i na njemačkom jeziku. Objavila je već dvije zbirke poezije, a nedavno je u Beču objavljena i antologija „Und kein Wort Deutsch“ - književnost autora sa doseljeničkom pozadinom. Interesovanje austrijske javnosti za ovu vrstu književnosti očigledno raste, iako su stavovi o njoj često oprečni. Dok je jedni smatraju obogaćenjem društva i njemačkog jezika, drugi smatraju da se jezik time skrnavi. Marija Perić-Bilobrk o tome kaže da je pisanje zapravo traženje, i svako pisanje o nečemu je i pisanje o samom sebi i traženje samoga sebe.

„Pogledamo li to kroz prizmu autora stranaca u austrijskom društvu koje je prema strancima dosta skeptično i u kojem važe stereotipi da su stranci lijeni i bučni, da ne poštuju zakone, da iskorištavaju austrijski socijalni sustav, onda je i to pisanje traženje sebe i svog novog identiteta u tom okruženju. Jer pitanje identiteta je zapravo pitanje ko sam i što sam i što je sve ovo što se sa mnom i oko mene dešava. Sa druge strane i Austrijanci u toj novoj situaciji moraju tražiti iste odgovore. Tako je to proces koji jednostavno traje“, kaže Marija Perić-Bilobrk.

Na sljedećoj stranici: Austrijanci naš jezik poistovjećivali sa svađama u tramvaju

"Austrijanci naš jezik poistovjećivali sa svađama u tramvaju"

Aktivno sudjelujući u ovom procesu ona je u zadnjih nekoliko godina redovno organizovala dvojezične večeri poezije. Obično je čitanje poezije pratila gitara, a jezici na kojima je čitano prisutnima su, kako Austrijancima tako i doseljenicima, predstavljani, kaže Marija, u jednom sasvim novom svjetlu. „Za Austrijance je naš jezik do tada bio jezik ulice, bučan i glasan, jezik kojeg su slušali samo za vrijeme nekih svađa u tramvaju, a za naše ljude je njemački do tada bio jezik institucija, direktan i grub, tako da su svi uvijek bivali prilično oduševljeni tim što bi čuli i doživjeli“, objašnjava Marija Perić-Bilobrk.

Da društvo treba dati priliku i autorima sa doseljeničkom pozadinom, a da njemački jezik treba biti otvoren i za doseljenike, smatra i Hans Escher, bečki režiser koji je prije četiri godine osnovao udruženje „wiener wortstätten“. Ovo udruženje u prosjeku godinu dana prati i u radu podržava nekoliko autora-doseljenika, a Hans Escher smatra da je njihov pristup jeziku i književnosti inovativan i svjež te u svakom slučaju predstavlja obogaćenje za austrijsko društvo. „Autori sa kojima mi radimo mnogo bolje od nas Austrijanaca zapažaju izvjesne društvene promjene i fenomene i nude njihovu, nama novu perspektivu. To objašnjavam tako da je većina onoga što se njima lično u životu desilo direktna posljedica širih društvenih promjena, bilo padova sistema, bilo ratova. To je jako uzbudljivo jer nam ukazuju na stvari koji mi sami možda ne bismo ni primijetili“, objašnjava Escher.

Jezik i kultura su živi organizmi

Dodatno, kroz djela stranih autora na njemačkom jeziku, društvo upoznaje i kulturu zemalja iz kojih autori dolaze, što u Austriji onda stvara bolju atmosferu za suživot, kaže Escher. Autori udruženja „wiener wortstätten“ sastaju se svake dvije sedmice i obostrano kritikuju radove na kojima trenutno rade. Na kraju godine sva djela budu objavljenja, a jedan pozorišni komad se čak i postavi na jednom od bečkih pozorišta.

„Postoje određena pisana i nepisana pravila koja važe u pozorišnom svijetu njemačkog govornog područja“, kaže Escher, „tako da je jedan od ciljeva takođe da olakšamo etabliranje autora sa doseljeničkom pozadinom u tim krugovima. Jasno je, naime, da postoje i ljudi koji smatraju da autori sa doseljeničkom pozadinom skrnave njemački jezik. Mi, sa druge strane, smatramo da su i jezik i kultura živi organizmi, da konstantno mijenjaju oblik i da je to jednostavno neminovno“, kaže Escher.

„Wiener wortstätten“ objavilo je već četiri zbirke dramskih tekstova, a neki od autora koji su u udruženju napisali svoja prve radove, poput Dimitre Dineva ili Julije Rabinowitsch, u međuvremenu su poznati i traženi pisci. Prošle godine je „wiener wortstätten“ pratio i rad autora iz BiH, Alme Hadžibeganović i Semira Plivca.

Manje vrijedni da pišu na njemačkom?!

„U društvu pisaca postoje elitne grupe u koje se teško ulazi i u tom kontekstu smatram da bi trebalo biti više udruženja poput ovog. Za mene je to bilo jedno divno iskustvo, posebno je razmjena mišljenja sa drugim piscima i konstruktivna kritika nešto što pri pisanju zapravo najviše pomaže. Mada tako gledano to važi sa sve pisce, a ne samo za one sa doseljeničkom pozadinom“, kaže Plivac.

Semir Plivac u Austriji živi od 1992. Tada je imao 12 godina, a o pisanju na njemačkom jeziku i statusu takve vrste književnosti u društvu kaže sljedeće: „Pa, na to se gleda kao na nešto posebno, nešto specijalno, što ne mora značiti da je negativno. Mada je u društvu atmosfera prema strancima ipak takva da vi nekako sami smatrate da je to nešto manje vrijedno nego ono što napišu ljudi čiji je materinji jezik njemački.“

Marija Perić-Bilobrk po ovom je pitanju dosta konkretnija. „Postoje ljudi koji su otvoreni i koji ovo što mi radimo cijene i podržavaju. Postoje, međutim, i profesori na Institutu za germanistiku koje sam lično upoznala i koji smatraju da njemački jezik treba ostati rezervisan za germanske narode. Činjenica je da autori kao što sam ja imaju jako malo prostora u njihovim medijima, da su stranci u kulturnom životu strašno slabo zastupljeni i da za tu vrstu kulture država jednostavno ne želi izdvojiti novac. A Austrijanci kao narod vrlo dobro znaju prezentirati stvari drukčijima nego što jesu. Znači 'vrlo smo tolerantni, divni smo itd.', ali kad se radi o konkretnoj pomoći onda je to, na žalost, sasvim druga priča.“

Autor: Emir Numanović

Odg. ur.: Marina Martinović