Obrazovanje kao ključ rješenja problema u svijetu

Svake godine se 8. septembra obilježava dan borbe protiv nepismenosti, pa tako i proteklog petka. U mnogim zemljama svijeta je pismenost privilegija odredjenog sloja ljudi. 164 zemlje u svijetu poslale su svoje predstavnike na svjetski forum osnovnog obrazovanja koji je održan u Dakaru u Senegalu, prije 6 godina. Na tom forumu su postavljeni temelji plana pod nazivom obrazovanje za sve. Zemlje potpisnice su se obavezale da će do 2015 smanjiti broj nepismenih za polovinu. Helle Jepsen komentira to što je uspjeh za sada izostao.

Susret u vrhu na temu obrazovanja, koji je u Dakaru održan 2000 pomjerio je jednim udarcem temu obrazovanja u centar svijetske paženje. U toku ovog UN-ovog foruma o osnovnom obrazovanju, od odlučujuće vaznosti bilo što je potvrdjeno osnovno pravo čovjeka u zemljama učesnicama na obrazovanje. Medjutim, kao i kod ostalih ljudskih prava, i kod obrazovanja je tako da ono doduše važi za sve ljude ali samo jedan dio stanovništva u mnogim zemljama mogu ostvariti to pravo.

Danas u svijetu ima 770 miliona odraslih ljudi koji ne znaju čitati ni pisati, preko 100 miliona djece raste bez školskog obrazovanja i 150 miliona djece mora zbog siromaštva prije vremena prekinuti školovanje. 1970 je više nego svaki treći čovjek na svijetu bio nepismen, danas je to svaki treći. Radi se dakle o neznatnom uspjehu. Još jedna pozitivna vijest je da je lista zemalja u kojima je školovanje djece besplatno, sve veća iz godine u godinu. Pravo na obrazovanje za sve ljude u svijetu izgleda da je u podsvijesti ljudi sada čvrsto prisutno.

Pozitivno je još i to da mnogi ljudi zahtijevaju i sami pravo na obrazovanje, jer znaju da im je to jedina šansa koja će im omogućiti bolji porodični život. Pri tome je ono od velikog značaja i za društvo u cjelini. Jedina šansa rješavanja problema u mnogim zemljama, bez obzira da li se radi o siromaštvu, gladi, borbi protiv side, teroru, zagadjenju čovjekove sredine, ili ratovima. Samo onaj ko je u stanju da se informiše u stanju je i da nešto aktivno mijenja. Ko ima pristupa informacijama, taj se ne da izmanipulisati u političkom, religioznom ili kriminalnom smislu.

Tužno je, nasuprot tome, to što je u mnogim zemljama još uvijek situacija takva da žene i djevojčice teže dolaze do obrazovanja nego muškarci. Pri tome su većinom žene te koje nešto ipak pokreću. One se osjećaju odgovornima za porodicu, za djecu, time i za njihovu budućnost. Žene koje su pismene, šalju svoje kćerke i sinove u škole. Pismene žene u mnogim siromašnim zemljama imaju mogućnosti da dobiju mikro – kredite i da ostvare bolji život svoje porodice.

Medjutim što se obrazovanja žena i djevojčica tiče, posljednjih godina je bilo nazatka u obrazovnoj politici. Ako u nekoj zemlji kao što je Afganistan, djevojčica iz straha za svoj život ne ide u skolu onda su nastojanja ka obnovi besmislena. Ako u dijelovima Turske zbog siromaštva samo dječake šalju u škole, onda je spriječen put ka boljoj budućnosti za sve u zemlji. Nema društva koje sebi može dozvoliti da propušta pola potencijala svog naroda. Pri tome je obrazovanje ključna stvar. Dobrobit i razvoj ne padaju s neba- oni se moraju zaraditi.