Majina posljednja nada

Pitamo je, kako je. „Loše", kaže Maja*. I dodaje: „Da sam znala da će biti tako teško, ne bih došla u Njemačku." Prije dve godine, kada je posljednji put napustila Srbiju, mislila je da će poslije samo nekoliko nedjelja u Berlinu moći da vodi normalan život, da ima svoj stan i sopstvena primanja. Tada je ova Romkinja imala 25, a njena kćerka – koju ćemo nazvati Lena – dvije godine. Umjesto toga, Maja i Lena već više od dvije godine žive u domovima za izbjeglice. Maja nema dozvolu za rad, niti smije da se prijavi za obavljanje stručne prakse. A s obzirom na to da je senator za unutrašnje poslove u Berlinu u avgustu odbio da njen slučaj prizna kao „izuzetno težak", majci i djetetu preti deportacija iz Njemačke.

Iz Njemačke u – katastrofu

Maja drugačije pamti Njemačku. Sa porodicom je kao desetogodišnja djevojčica iz Srbije pobjegla 1999. – zbog siromaštva, diskriminacije Roma i rata na Kosovu. Pet godina je pohađala školu, naučila njemački jezik. A onda je, zajedno sa cijelom porodicom, morala da se vrati u Srbiju. Privremena dozvola boravka nije im produžena.

Za nju je situacija u Srbiji i dalje bila ista – ali ono što Maja naziva „moja katastrofa" počelo je nekoliko godina kasnije, onda kada su se ona i njen dečko uzeli. Protiv volje i jedne i druge porodice. „Moja braća mi nikada nisu oprostila to što sam sama izabrala muža. Izbacili su me iz naše kuće."

Batine od svekra, svekrve i muža

Preselila se kod muža koji je živei sa roditeljima. Od samog početka tretirali su je, kaže „kao psa". Ali batine su počele tek kada je zatrudnjela. „Budili bi me usred noći, tukli i izbacivali iz kuće". Krajem trećeg mjeseca trudnoće, ona i muž uzeli su pasoše, ukrcali se u autobus za Njemačku i tamo zatražili azil.

Ali onda je i muž počeo da je zlostavlja. „Imala sam tešku trudnoću, kičma nije mogla da nosi težinu djeteta", priča Maja. „Moj muž je govorio da smo Lena i ja krive zbog toga što nema kontakt sa svojom porodicom." Beba je rođena mjesec dana pre vremena – zbog batina u trudnoći. Srce djevojčice nije kucalo, morala je da bude reanimirana.

Bolesna u Srbiji

Muž je nastavio da je tuče i kada je izašla iz porodilišta. Poslije tri mjeseca, mlada majka uzela je kćerku, sjela u autobus i vratila se u Srbiju. Njena porodica – otac majka i braća – nisu htjeli da je prime, a povratak u muževljevu porodicu nije dolazio u obzir. Prosjačila je i tako izdržavala sebe i dijete, sve dok nije osjetila jake bolove u stomaku. Ali pošto nije bila zdravstveno osigurana, niti je imala dovoljno novca, u nekoliko bolnica nisu htjeli ni da je prime. Kada je konačno pronašla doktora koji je pristao da je liječi besplatno, ispostavilo se da ima upalu slijepog crijeva. Umrla bi da nije hitno operisana.

Da li je to „izuzetno težak slučaj"?

Samo donekle oporavljena nakon operacije, ponovo bježi sa kćerkom u Njemačku. Novac za kartu isprosila je na ulici. Kada je stigla u Berlin, ponovo je zatražila azil. Kasnije je ipak povukla prijavu jer joj je rečeno da će ona i Lena imati bolju šansu za legalan boravak ako podnesu zahtjev da im se prizna status „izuzetno teškog slučaja".

Ali zahtjev je odbijen uz obrazloženje: Humanitarni razlozi koji prevazilaze opštu situaciju u Srbiji su nejasni kao i opasnost koju predstavljaju otac djeteta ili njegova porodica. Pored toga, rečeno je i da se Maja nije dovoljno potrudila da se integriše u njemačko društvo.

Specijalni, profesionalni tretman

Karolin Sander je socijalna radnica i oštro se protivi takvim formulacijama: „Otkako je došla, Maja pomaže kao prevodilac. Uprkos svim teškoćama u borbi za legalni status u Njemačkoj, uprkos traumi i strahu za Lenu, ona je dobila starateljstvo nad svojim djetetom i pokušava da završi 9. razred."

Sve to je prijavljeno berlinskom Senatu unutrašnjih poslova. Takođe i to da Lenin otac i njegova porodica žive u Srbiji i da i dalje predstavljaju opasnost po majku i dijete. I to da je pedijatar siguran da je Lena u opasnosti da zbog prenatalnih povreda ostane hendikeprana. „U Njemačkoj bi to moglo da bude spriječeno specijalnim, profesionalnim tretmanom. Takođe je moguća i zaštita majke i djeteta. U Srbiji za tako nešto ne postoje mogućnosti", kaže socijalna radnica.

Posljednja nada – Odbor za peticije

Monika Kadur iz Organizacije za pomoć izbjeglicama u Berlinu, sazvala je zbog Maje i Lene Odbor za peticije, tijelo kojem građani mogu da se direktno obrate ako smatraju da su vlasti donijele neku pogrešnu odluku. Taj Odbor je posljednja instanca koja može da spriječi deportaciju majke i ćerke.

Kadurova smatra da njih dvije imaju dobre šanse da dobiju dozvolu boravka. „U Njemačkoj još uvijek nema dovoljno senzibiliteta za nasilje u porodici, a i Leninim zdravstvenim problemima, kao i činjenici da su ona i njena majka kao Romkinje bile diskriminisane u Srbiji, nije data odgovarajuća uloga u dosadašnjem procesu".

Ipak, Monika Kadur je iskusna i zato ne može da sa sigurnošću kaže da li će Maja i Lena zaista ostati u Njemačkoj. „Trenutno imamo uspjeha kod više od polovine ovakvih aplikacija". Ostali moraju da napuste Njemačku.

 

*Da bi se majka i ćerka zaštitile od porodičnog nasilja, oba imena su promijenjena i poznata su redakciji. Iz istog razloga, nije pomenuto ni mjesto njihovog porijekla u Srbiji.