Odgovor na dosada najtezu krizu identiteta EU je skroman.

Nakon negativnih rezultata referenduma u Francuskoj i Holandiji trebalo bi da uslijedi najmanje godinu dana duga pauza za razmisljanje.

Iza ove pauze krije se medjutim velika bezizlaznost kada je rijec o savjetu sta i kako da ucini EU da bi se izvukla iz corsokaka. Zemlje koje evropski ustav zele da ratificiraju mogu to uciniti. One koje to ne zele, mogu ratifikaciju odgadjati. Nakon Velike Britanije su i Danci i Finci kao i Svedjani odgodili referendume.

Tekst ustava koji je mukotrpno ispisan, ne bi trebalo mijenjati. Istovremeno je holandski premijer Balkenende najavio da njegovi ljudi ne bi mogli drugi put glasati o neizmijenjenom tekstu ustava. I kako tu naci najmanji zajednicki nazivnik.

Logican zakljucak iz svega toga moze biti jedino da ustav, ovakav kakav je sada, nikada nece stupiti na snagu. Sefovi drzava i vlada se nadaju boljim vremenima i izmjeni vlada do 2007 sto bi donijelo eventualno pogodniju klimu za ratificiranje. Nakon odlaska predsjednika Siraka u Francuskoj bi se moglo racunati s novim referendumom. Nakon promjene vlade u Holandiji takodjer bi karte mogle biti nanovo izmijesane.

Neophodnu debatu o krizi koja stoji u sjeni ratifikacije ustava, sefovi drzava i vlada EU u Briselu na zalost jos nisu zapoceli. Krajnje je vrijeme da se postignu dogovori o ciljevima i zadacima, o opsegu integracije i o prosirenju. To je zahtijevao prvi britanski premijer Tony Blair. Ne moze se nazrijeti da li ce ova pauza za razmisljanje biti iskoristena za potragu za identitetom.

EU se ni bez ustava nece raspasti, nece prestati da funkcionise. Ali ce postati nesto kao daleki svemirski brod u Briselu, koji ce se sve vise udaljavati od svojih gradjana.

Ni kancelar Schröder na svom vjerovatno posljednjem susretu u vrhu EU nije znao da kaze kako ce ovo pitanje oko ustava treba da bude rijeseno. Tacna je njegova analiza da je EU u sustini jedan mirovni projekat nakon kraja istocno-zapadnog konflikta i da ce to ostati i da mora posluziti sprovodjenju globalizacije. To nije do sda moglo doprijeti do ljudi koji zele ujedinjenu mirnu Evropu kao nesto sto se podrazumijeva samo po sebi. Ali koje konkretno odgovore iz toga izvlacimo to nisu definisali ni Schröder ni njegove kolege.

Sada nastupaplan D: demokratizacija, debate, razmisljanja. Jer biraci u Evropi su sve vise skepticni i njima trab sto prije poslati pozitivnu poruku. Krizni susret u vrhu EU do sada nije daop dobru sliku, a i poker oko budzeta sa svim nacionalnim egoizmima odvukao je paznju od centralnih evropskih pitanja.