Odgovornost medija za ratna stradanja

Priča o odgovornosti medija za ratne zločine na ex-Yu prostoru, aktuelizirana je pokretanjem istrage Specijalnog Suda za ratne zločine u Beogradu, koja će se fokusirati na vezu huškačkog medijskog izvještavanja i ratnih zločina počinjenih 91. i 92. godine u Zvorniku i na Ovčari. Moderator debate u sarajevskom Mediacentru, bio je Aldin Arnautović, novinar i ko-autor dokumentarnog serijala „Antipropaganda“, a učesnici: novinar iz Republike Hrvatske Drago Hedl, komentator „Jutarnjeg lista“, Nataša Tešanović, urednica ATV-a iz Banjaluke i Vesna Budimir, tužiteljica Tužiteljstva BiH.

Nakon podužeg uvoda tužiteljice Vesne Budimir, koja je iznijela sve aspekte domaćeg i međunarodnog zakonodavstva, koji se odnose na odgovornost i pravno sankcionisanje novinara i medija, za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše zajedničke države, i niza primjera iz posljednjeg rata, na koje su podsjetili Hedl i Tešanovićeva, a koji su javnosti manje-više poznati, zanimljiva pitanja došla su iz publike, koja je Mediacentar ispunila do posljednjeg mjesta.

Nedostatak novinarske samocenzure i samosvijesti

Da li je moguće nakon toliko vremena, suditi novinarima koji su svojim djelovanjem doprinosili raspirivanju nacionalne mržnje i drugim oblicima ratnog stradanja, bilo je jedno od pitanja. Odgovorio je Drago Hedl. „U velikoj sam dilemi da li je to još uopće moguće, jer od tada je prošlo skoro dvadeset godina. Mnoge tekstove i televizijske priloge i emisije, vjerojatno se ne bi moglo naći u onom obliku i na način kako su bili emitirani u to ratno vrijeme. Ogromna količina snimaka nije sačuvana. Najveći propust je ustvari, učinila novinarska profesija koja nije smogla snage, kada su se stišale ratne strasti, da napravi jednu vrstu otklona od onih koji su se bavili ratnom propagandom i koji su svojim novinarstvom doprinijeli da taj rat bude mnogo krvaviji, nego što je morao biti“, rekao je Hedl i dodao da se ovdje radi o nekoj vrsti lažne solidarnosti koja je tražila da se ne kopa po starim emisijama i starim tekstovima.

„Vjerojatno se mislilo da su neke druge ruke krvavije od novinarskih. Mislim da je trebalo napraviti bar jedan moralni otklon, da se kaže da ti ljudi, ti novinari, više ne bi trebalo da se bave ovom profesijom. To je najmanje što možemo učiniti, zbog svih onih kolega koji su svoj novinarski posao radili časno i pošteno“, rekao je poznati hrvatski novinar.

Šta sa pristrasnim ratnim izvještačima?

„Da li ste razmišljali kada ste za urednika političkog magazina na vašoj ATV televiziji, postavili novinara koji je u vrijeme masovnih egzekucija u Srebrenici, slavodobitno najavio 'oslobađanje Srebrenice'?“ bilo je pitanje za Natašu Tešanović. „Da budem iskrena, vi ste prvi ko me to pita. Do sada, apsolutno, nisam imala nijedan upit o tome, a kolega o kojem govorite, (Vedran Škoro), sada vodi emisiju u koju vrlo svjesno i konstantno poziva ljude različitih nacionalnosti i političkih i ideoloških opredjeljenja i nikada mu niko nije odbio gostovanje, zbog toga što je nekada radio za medij za koji je radio i kako vi kažete, slavodobitno najavio oslobađanje Srebrenice. Dakle, kao urednica nisam imala taj problem, a da sam ga imala ne bih ga zaposlila“, rekla je Tešanovićeva i dodala da bi ona radije govorila o njegovom sadašnjem radu, kojem se ne može naći zamjerka.

„On u ovom trenutku vodi jedinu emisiju u Republici Srpskoj, u kojoj možete čuti različita mišljenja na jednom mjestu. Inače, ja jesam za poštovanje etičkog novinarskog kodeksa i sankcije za novinare kojima se dokaže da su se bavili ratnom propagandom“, rekla je urednica ATV-a iz Banjaluke i podsjetila da smo i danas svjedoci ratno-huškačkog jezika koji potiče na mržnju i dijeli ljude u BiH po svim osnovama. „Ne reagujemo, iako se to sada dešava pred našim očima“, rekla je ona.

Nedostatak dokaza i „slabo“ pamćenje svjedoka

Da li je uopšte moguće, sa ove vremenske distance, voditi krivične predmete i pokretati istrage o ratno-huškačkom novinarstvu, bilo je pitanje upućeno tužiteljici Vesni Budimir. "Imamo problem nedostupnosti dokaza koji su rasuti po cijeloj bivšoj teritoriji zajedničke države. Svjedoci sve manje pristaju da svjedoče, sve se manje sjećaju. Naprimjer, u istrazi se sjećaju svega, ali kada dođu pred Sud BiH, često promijene iskaz i tada pada kompletna optužnica“, odgovorila je tutiželjica Budimir i dodala da u Tužiteljstvu BiH, za sada, ne postoji nijedan predmet u kojem se sumnjiči neki novinar za podstrekavanje na mržnju ili ratni zločin.

Urednica ATV-a iz Banjaluke, Nataša Tešanović je podsjetila da su optuženi za ratni zločin na Ovčari i Čelopeku, svoju odbranu, između ostalog, zasnivali na činjenici da su bili direktno podstaknuti i inspirisani medijskim izvještavanjem sa tih mjesta. „Znači, sada imamo odbranu koja stoji na stanovištu da je neko izmanipulisan medijima. Na sličan način, dođemo li u situaciju da se sudi novinarima, možemo takođe imati odbranu koja bi se zasnivala na tome da je novinar izmanipulisan, natjeran ili prinuđen na djelovanje zbog kojeg mu se sudi. Insistiranje na kažnjavanju ratno-huškačkog novinarstva može da nas dovede do toga da aboliramo političare i ratne profitere od odgovornosti, a svjedoci smo da su neki od njih danas utrostručili svoje bogatstvo. Riječ je o liderima koji u svim ex-Yu državama imaju značajne funkcije, a da se po tom pitanju ništa ne čini“, rekla je Tešanovićeva.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić