Odiseja njemačkim kolodvorima

Nedavno me put iz njemačkog gradića Bonna, gdje privremeno živim, odveo u prijestolnicu Njemačke - fascinantni i jedinstveni Berlin. Razlog putovanja bila je posjeta dragoj prijateljici Zari. Ona je inače porijeklom iz Armenije, a tamo se, nakon nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj, trebala i vratiti. Pozvala me je stoga da njen posljednji vikend u Berlinu provedemo skupa, a ja sam bez mnogo oklijevanja pristala, jer ko zna kad ćemo se ponovo vidjeti – Armenija i Bosna ipak nisu preko puta, a onda i sve te vize, tranzitne vize i ostale prepreke, znate već.

Nisam se pokajala, vikend sa Zarom prošao je u smijehu i dobrom raspoloženju, ali nažalost i u znaku pakovanja, te njenih priprema za predstojeći povratak kući. Ubrzo, ona se našla u dilemi šta učiniti sa biciklom, koje je kupila kada je tek stigla u Njemačku. Jasno da ga nije mogla nositi sa sobom u Armeniju. "Voljela bih ga nekome pokloniti", reče, "ali kome?"

Razmišljajući tako, sjetih se kako sam nakon dolaska u Bonn pomislila da je sigurno milina voziti se biciklom po lijepim šetalištima uz Rajnu, kojima taj grad obiluje. A mogla bih ići i na posao biciklom, prolazilo mi je kroz glavu - uštediti koji euro za kartu gradskog prevoza, možda na duže staze tako skupim i za neki par cipela više, primamljivo.

„Hej, pa daj ga meni“, spontano sam uzviknula, „ponijet ću ga sa sobom u Bonn“.

Fatalni poklon

Zara se naravno oduševila idejom i brzo me uvjerila kako neće biti nikakav problem biciklo vozom prevesti do Bonna, pa smo se već narednog dana uputile na glavnu željezničku stanicu Berlina– ja sa svojim prtljagom, u vidu manjeg koferčića i neke nezgrapne torbe, a Zara gurajući biciklo. U tim momentima mi nije ni padalo na pamet kako li ću ja da nosim sve te stvari kada ostanem sama. Na željezničkoj stanici sam kupila kartu, te od ljubazne uposlenice Deutsche Bahna dobila red vožnje do Bonna. Kratkim pogledom na plan ustanovila sam da do odredišta moram presjesti punih osam puta, no nisam se dalje zamarala tom činjenicom, pošto sam u mislima već bila kod predstojećeg oproštaja od Zare – znala sam da će biti suza, jednostavno nisam dobra u tim stvarima.

U vozu onda srceparajuća scena, suze su naprosto lile, dok smo se mi grlile i uvjeravale jedna drugu da ćemo se sigurno uskoro ponovo vidjeti, a do tada svakako i čuti – tu su Skype, facebook i ostala moderna sredstva komunikacije na daljinu. Naglo nas je prekinuo signal voza za polazak, Zara trčeći ka izlazu uzvikuje „Stanite, stanite, ja izlazim. Neću ja u Bonn!“, a ja joj mašem i kažem „Sutra, kada se budem ovim biciklom vozila do posla, mislit ću na tebe“. Tad još nisam ni slutila šta mi predstoji.

Brzo sam osušila suze, pa se konačno detaljnije pozabavila svojim planom vožnje. Bit će teško stići na sve vozove, već tada sam pomislila u sebi, primjećujući da za pojedina presjedanja imam svega nekoliko minuta vremena. A šta ako neki od vozova bude kasnio u dolasku? No brzo sam odbacila tu brigu. Ipak sam u Njemačkoj, a Nijemci su poznati po svojoj tačnosti i organizovanosti.

Ta iluzija mi se međutim razbila znatno brže nego što sam mogla i sanjati, jer svega nekoliko minuta kasnije voz je jednostavno stao negdje „u divljini“, a ljubazan glas iz zvučnika putnike je obavijestio kako postoje smetnje i kako će voz kasniti najmanje 20 minuta. 20 minuta?! Bacila sam novi pogled na red vožnje i ustanovila da ću time definitivno zakasniti već na slijedeću etapu moje pustolovine. Panika me hvata i već se u mislima vidim kako spavam na nekoj željezničkoj stanici okružena beskućnicima .

Srećom, ubrzo je stiglo i drugo obavještenje – za one koji će propustiti slijedeći voz, bit će obezbjeđen zamjenski (i to onaj njihov poznati, brzi), koji će stati na našoj stanici da pokupi putnike, iako to nije bilo predviđeno. Ah da, Nijemci ipak uvijek nađu rješenje. Ponovo sam se smirila i nastavila čitati nedavno započeti krimić, bestseler švedskog autora Stiega Larssona. Mora se priznati da čovjek zaista zna da plijeni pažnju, bila sam upravo stala na nekoj prekretnici cijele priče. Zaboravljam sve oko sebe.

Balkanska domišljatost naspram njemačke odgovornosti

Već na prvoj stanici upoznala sam ljubaznu njemačku porodicu, koja mi je pomogla sa prenošenjem bicikla i prtljaga iz jednog u drugi voz. Tad uviđam da ipak nije tako lako sama nositi sve te silne stvari. A zašto sam uopšte i morala prtiti prokleti kofer radi boravka od dva nepuna dana?! Zahvalila sam se i vrlo brzo ušla u priču sa porodicom. Tako sam saznala da su i oni bili na nekom izletu u Berlinu, a sada se vraćaju kući u Hannover. Hannover? E pa to je i jedna u nizu mojih stanica. Super, pomislila sam u sebi, možemo skupa do tamo.

No, do Hannovera je trebalo još tri puta presjesti. Razmišljajući tako, zapazila sam da brzi voz u kojem upravo sjedim ide direktno do Hannovera. Odlično! Neću onda ni izaći na predviđenom stajalištu, samo ću produžiti do Hannovera, kao da će neko provjeravati. Moja balkanska krv očigledno je proradila – zašto da komplikujem sebi život kada može i ovako ugodno. Napravila sam međutim jednu fatalnu grešku i iznijela svoju genijalnu ideju pred njemačkom porodicom, očekujući oduševljenje mojom domišljatošću. Dobila sam međutim samo blijede, da ne kažem šokirane, poglede. Vjerujem da zaprepaštenje ne bi moglo biti veće i da sam im priznala kako sam serijski ubica.

„Ne, ne možemo to uraditi. Predviđeno je samo jedno stajalište, kako vi to mislite?“ Ok, bila sam zaboravila na još jednu osobinu koja je vrlo karakteristična za Nijemce – striktno se pridržavaju apsolutno svih pravila. U biti je to pozitivna stvar, ali eto, kada sa sobom imate kofer i biciklo, a znate da vam predstoji još sedam presjedanja, može da bude i blago iritantna.

Drugi dio puta, od Hannovera do Bonna, možete pročitati na narednoj stranici:

Uspjela sam na kraju nekako da stignem i do tog Hannovera. Osjetila sam kako me polako, ali sigurno umor počeo savladavati – noge su mi postale teške, oči snene, a svaki mišić je bolio kao da sam provela cijeli dan u teretani. Ipak sam, s druge strane, bila i sretna i ponosna što sam uspjela pohvatati sve na vrijeme. Moram priznati da je u Wolfsburgu bilo malo problematično – svega tri minute za prelazak, a peroni su, gle čuda, bili na potpuno suprotnim krajevima stanice.

Hannover je, pored Kelna, bio jedini grad u kojem sam imala dužu „pauzu“, pa sam odlučila da bih tu mogla nešto i pojesti na brzinu, crijeva su mi već opasno krčila, ko će čekati do Kelna? Uputila sam se tako u potragu za ručkom, no brzo primijetila da biciklo odjednom „ide“ znatno teže. Vidjeh da mi je pukla zadnja guma. Dakle ništa od vožnje na posao sutra... A ništa ni od ručka, jer tim tempom trebalo mi je dobrih 15 minuta da prenesem biciklo do odgovarajućeg perona.

Kod zubara u Maroko?

Potpuno iscrpljena, bukvalno sam se bacila na sjedište u vozu broj četiri. Namjeravala sam malo odspavati, pa se onda ponovo posvetiti Larssonu. Samo nekoliko minuta kasnije međutim, naspram mene su sjela neka dva tipa i počela pričati na meni stranom jeziku. Nisam obraćala dalje pažnju na njih, ali zato, nažalost, oni jesu na mene. Neposredno nakon što sam podigla glavu, jedan od njih me na prilično lošem njemačkom upita „Ti iz Maroka?“. „Ne“, odgovorila sam kratko, signalizirajući time da nisam zainteresovana za bilo kakav vid konverzacije.

Prolazi mi kroz glavu kako sam u posljednje vrijeme često smatrana nekom Arapkinjom ili pak Latinoamerikankom i pitam se po čemu li ljudi to zaključuju, jer ne mislim da imam neke crte lica koje bi bile karakteristične za ta podneblja. Zaključujem da je vjerovatno do crne kose i nešto tamnijeg tena. Zanimljivo je koliko ljudi ima izvjesne stereotipe o izgledu pojedinih naroda – dok sam još bila plavokosa, redovno su me pitali da li sam možda Ruskinja. Ili Poljakinja?

U međuvremenu Marokanci su poduzeli novi pokušaj pokretanja razgovora: „A odakle si?“, pitao je tako drugi od njih. „Iz Bosne i Hercegovine“, uzvratih jednako bezvoljno kao i prvi put, pretpostavljajući da svakako nemaju pojma gdje je to. No činilo se da sam se prevarila, jer moji sagovornicič potvrdno klimnuše glavama, uz uzvik „ahaaa“. „Kosovo, Srbija, je li tako“, opet se javio onaj prvi. Pa ne baš, no dobro, bili su blizu. Nisam se imala snage zamarati daljim objašnjavanjem i samo uzvratila: „Tu negdje.“

Već mi je bilo jasno da na Larssona u ovom vozu mogu zaboraviti, pa sam tako očajnički tražila drugi način kako bih svojim saputnicima stavila do znanja kako definitivno nisam raspoložena za razgovor. Najprije stavljam slušalice za muziku u uši, potom se pravim kao da spavam, no ništa ne pomaže. I dalje su bili uporni. Dobrih pola sata su me tako davili svojom teorijom da su zubari u Maroku znatno bolji nego oni u Njemačkoj, koji su, po njihovoj ocjeni, suviše „hladni“. Nisam kompetentna da sudim, nisam posjećivala ni jedne, ni druge. Zapravo odavno nisam bila ni kod jednog zubara, negdje u podsvjesti mi je proletilo kroz glavu, pa sam sama sebi rekla kako bih to uskoro trebala nadoknaditi. Možda da odem do Maroka?

Sat vremena vožnje mi se tada učinio kao čitava vječnost, jer Marokanci nisu odustajali, pričajući mi na kraju i o svom poslu – bave se, naime, prodajom automobila, pa mi s ponosom objasniše kako svake godine izvoze po stotinu automobila u Jugoslaviju. Ta zemlja nažalost ne postoji već dobre dvije decenije, ali ja sam samo potvrdno klimala glavom.

„Život ponekad treba biti komplikovan da ne bi postao dosadan“

Vozovi broj pet i šest bili su pravi odmor nakon nedobrovoljnog razgovora u prethodnom. Situacija za Larssonove protagoniste postajala je sve opasnija, a ja sam se toliko uživjela u radnju da sam željela "uskočiti" u roman i šapnuti im ko je zapravo ubica, jer sm bila uvjerena da sam to do tada već prokužila. Prevarila sam se. Moje čitanje bilo je prekinuto samo kratkom raspravom sa kontrolorom karata. Naružio me, jer sam se smjestila u kupe koji nije namijenjen za bicikla. Opet ta sitničavost Nijemaca u tumačenju pravila.

Objasnila sam mu da sam imala svega nekoliko minuta za presjedanje, pa stvarno nisam mogla još da tražim odgovarajući kupe, a voz je svakako poluprazan, pa vjerujem da neću nikome smetati. Kontrolor je ostao skeptičan, ali me na kraju ipak pustio na miru. Primijetio je valjda da sam pri kraju sa živcima.

Drugi prekid bio je telefonski poziv još jedne drage prijateljice. „Azra, daj urazumi se, ostavi to prokleto biciklo negdje na stanici i idi kući kao normalan čovjek“, savjetovala mi je. No to nije dolazilo u obzir! Poznata sam po svojoj tvrdoglavosti. „Zar ti ne bi bilo jednostavnije da si negdje tamo kupila biciklo?“, nije odustajala prijateljica. Po prvi put sam nakon njene sugestije uzela u razmatranje tu opciju i došla do zaključka da bi vjerovatno bilo mnogo jednostavnije, ali postoji izreka „život treba biti komplikovan da ne bi postao dosadan“. Odlučila sam da je to moj novi životni moto. A dosadno mi te nedjelje uistinu ni u jednom momentu nije bilo. Uostalom sam se već bila emotivno vezala za biciklo, ipak je poklon od Zare.

Tolerancija, ali s granicama

Voz broj sedam išao je do Kelna, dakle bio je pretposljednji. Kako se i ovdje radilo o nešto dužoj vožnji, odlučila sam malo pažljivije birati pored koga ću se smjestiti. Pronašla sam tako nekog momka i djevojku, koji su izgledali svega nekoliko godina stariji od mene, a i činilo se da su „u svom svijetu“, pa sam pretpostavila da me neće prisiljavati na dubokoumne razgovore.

Ispostavlja se da sam bila u pravu, zaista nisu obraćli pažnju na mene, ali zato između sebe započeše zanimljiv razgovor. Oni su se, naime, vraćali sa tzv. „Parade ljubavi“ („Loveparade“), neke vrste uličnog festivala elektronske muzike, poznatog po tome što obično privlači „alternativnu“ omladinsku scenu Njemačke. Dečko je tako bez ustručavanja pričao o svojim seksualnim naklonostima, hormonima koje pije kako bi uskoro mogao zablistati ženskim atributima, te radosno pokazivao lak za nokte u drečavo pink boji koji je kupio za sebe.

Tada sam spoznala da ipak nisam toliko tolerantna koliko sam uvijek mislila, balkanska krv u meni ponovo je bila prejaka, neke stvari mi se prosto čine „čudnim“, ne mogu protiv toga. No nisam jedina, ustanovila sam te večeri da prag tolerancije i kod tih evidentno vrlo „otvorenih“ mladih ljudi ima svoje granice. Na pitanje da li joj je dečko Nijemac, djevojka je uzvratila: „Pa naravno! Nikad nisam imala nekog stranca za momka. I ne želim to! Oni su mi svi nekako...fuj.“

U Kelnu sam konačno uspjela kupiti nešto za jesti, već sam bila u fazi da mi je sve postalo prilično svejedno. Biciklo sam stoga nemarno ostavila na peronu, naslonjeno na neki stub. Briga me ako ga ukradu, mislila sam u sebi, mada bi bila ironija sudbine. Ipak nisam bila baš toliki peh, biciklo me je uredno čekalo na svome mjestu kada sam se vratila i put se nastavio. Ušla sam u posljednji voz, već je bilo prilično kasno, a ja sam samo željela da spavam. Još pola sata, počela sam odbrojavati sekunde.

Ipak, to ne bih bila ja da i na ciljnoj ravnini nisam naletila na zanimljiv scenarij. Ušla sam u odjel gdje se kontrolorka upravo nalazila u žestokoj raspravi sa dvojicom evidentno alkoholiziranih momaka sa snažnim ruskim akcentom. Pokušavala im je objasniti da se jednostavno ne mogu voziti sa kartom koja je istekla jučer. Oni su nju s druge strane uvjeravali kako je u Njemačkoj sve jedna velika prevara i kako ne namjeravaju platiti kaznu od 40€. Na kraju su je, pretpostavljate, ipak platili.

Upravo kad sam se ponadala da je tu kraj drame, rasplamsala se nova diskusija – jadna kontrolorka mlade putnike sada je pokušavala uvjeriti da vozom koji ide samo do Koblenca nikako ne mogu stići do Nirnberga, što im je bilo krajnje odredište. Nažalost (ili možda ipak na sreću) izlašla sam prije Koblenca, pa nisam uspjela dočekati ishod diskusije na visokom intelektualnom nivou.

Kada sam konačno stigla u svoju sobu, bilo je već daleko iza ponoći. Biciklo je stajalo negdje vani i čekalo da ga odnesem na popravku. Pitala sam se koliko će me još ta šala koštati. Možda bi ipak bilo pametnije da sam ovdje kupila neko biciklo, posljednja je misao koja mi je proletila kroz glavu prije nego što sam utonula u duboki i čvrsti san.

Autor: Azra Avdagić

Odg. urednik: Azer Slanjankić