Odlazak "najvećeg medju najvećima"

Dugi put patnje je priveden kraju. Karol Wojtyla ga je prešao hrabro i odlučno, uz najbolje ocjene. Bio je Papa koji se koristio medijima i uživao kada je okružen masom vjernika. Imao je čvrste stavove, kojih se tvrdoglavo držao i zbog toga nije uvijek dobijao bezgraničnu podršku svih. Papa svoju funkciju nije shvatao samo kao funkciju predstavnika najveće svjetske religije, nego se osjećao pozvanim da nastavi put kojim je krenuo Sveti Petar. Željeznom voljom je stoga ostao na poziciji poglavara crkve sve do kraja, smatrajući da samo Bog može da ga opozove.

Nijedno svešteno lice ili političar proteklog i ovog vijeka nije dobio toliku dozu poštovanja kao Ivan Pavao II, koji je putovao preko geopolitičkih i religioznih granica. Papa iz Poljske je bio najveća moralna instanca moderne civilizacije koja je izgubila etičku ravnotežu, civilizacije koja je, pogotovo na zapadu, u potrazi za svrhom svog postojanja.

Karol Wojtyla je bio prvi Papa koji se stalno miješao u politiku. On je s uspjehom intervenisao u raznim konfliktima i to bez podrške armije i artiljerije. Njegovo oružje je bila njegova riječ, praćena resursima vatikanske diplomatije. Njegov moralni integritet, zasnovan na kršćanskoj etici, bio je njegov recept za uspjeh. Konsekventna nepotkupljivost je u ovim vremenima djelovala kao izuzetno ubjedljiv argument. Njegova otvorenost i direktan pristup problemima privlačili su brojne da traže njegovu blizinu. Od Mihaela Gorbačova, preko Fidela Kastroa, do Jasera Arafata i Georga Busha. Pored njega su svi ovi političari izgledali mali, čak i oni koji se ubrajaju u takozvane svjetske moćnike.

Svoju crkvu je vodio više od četrvt vijeka autoritarnim stilom. Povod kritikama je bio striktno moralni kurs kojeg se držao. Kritičari su smatrali da to nije u skladu sa sadašnjim vremenom. Unutar crkve ga je spornim činio njegov centralistički stil upravljanja, odbijanje slobodnog izražavanja mišljenja i prava na suodlučivanje. Karol Wojtyla je vjerovao kako dostojanstvo čovjeka leži u njegovom odnosu prema Bogu. Crkva je posrednik koji tumači taj odnos i taj red. Njegovanje tradicija vjere je za njega bila ključ za razumijevanje čovjeka i svijeta. Stoga Papa nije mogao pristati na relativizaciju pravila na kojima je ustoličena, kako je mnogi zovu, najstarija firma na svijetu. Papa iz Poljske je stoga od početka svog pontifikata odlučno krenuo stopama restauracije starih vrijednosti na kojima crkva počiva.

Veličina Ivana Pavla II počiva i u tome što je imao sposobnost da procijeni vrijeme koje tek dolazi i da tako kao niko prije njega ima uticaja na pisanje svjetskih udžbenika istorije. Njegov izbor za Papu je krajem osamdesetih uzdrmao istočni blok, on sam je nebrojeno puta ponovio zahtjeve za uspostavu slobode i ljudskih prava, za mir. Kritikovao je i kapitalizam. Nemjerljiv doprinos miru bila je organizacija susreta lidera različitih religija u Assisiju.

Bez obzira na različita tumačenja njegovog djela: on će u istoriji ostati zapamćen kao Papa uz kojeg se mogu upisati samo superlativi. On je bio vizionar i najvjerniji sljedbenik Svetog Petra. Ivan Pavao II je, kao što je to rekao jedan italijanski pjesnik - najveći medju najvećima.