Oklijevanje Zapada

Egipćani su bijesni. S pravom. Sljedbenici „Islamske države“ su u Libiji bestijalno pogubili dvadeset i jednog egipatskog Kopta. Egipatski ministar spoljnih poslova se obratio Savjetu bezbjednosti koji zasjeda u Njujorku, sa prijedlogom da se ukine embargo na isporuku oružja Libiji. Jedino oružanom silom bi libijska vlada mogla da povrati kontrolu nad zemljom, a Egipat bi joj, kako kaže diplomata iz Kaira, pri tome pomogao.

U Njujorku prevladava skepsa

Međutim, Savjet bezbjednosti je skeptičan prema mogućoj isporuci oružja u zemlju u kojoj vlada haos, jer bi oružje moglo završiti u pogrešnim rukama. Stoga se i dalje zalaže za diplomatiju. Opunomoćeniku Ujedinjenih nacija, Bernardinu Leonu treba ostaviti još vremena kako bi strane u libijskom sukobu doveo za isti sto. Trebalo bi da svi zajeno sastave vladu koja bi se borila protiv „Islamske države“.Do sada taj plan nije urodio plodom. S pregovorima se odugovlači. Istovremeno, u Libiji se šire anarhija, siromaštvo a nema ni perspektive. Kada je srušen Gadafi malo je njih predvidjelo ovakav razvoj događaja, a jedan od njih je bio tadašnji ministar spoljnih poslova Njemačke, Gido Vestervele. Naravno, Gadafi je bio autoritarni vladar. Brutalno se obračunavao sa političkim protivnicima. Niko ne plače za njim. Činjenica je, međutim, da je Libija, za vrijeme njegove vladavine, imala dobru privrednu situaciju. Čak su i susjedne zemlje profitirale od toga. Desetine hiljada Egipćana je dobro zarađivalo za život na libijskim nalazištima gasa. Francuzi i Britanci, koji su se posebno istakli pri rušenju Gadafija, prije toga su sa libijskim diktatorom decenijama sklapali milijardama teške poslove. Danas se nerado sjećaju toga.

U slobodnom padu

A sada? Libijska privreda je u slobodnom padu. Postoje dvije „vlade“, jedna na istoku i jedna na zapadu zemlje, i one ratuju jedna protiv druge. Na sjeveru su se ustoličili islamisti. Oni profitiraju od beznađa koje je zahvatilo ljude. Svakodnevno ih je sve više. Pridružuju im se i ljudi iz inostranstva, iz Sirije i Tunisa. „Islamska država“ širi svoju mrežu. Međunarodna zajednica to samo pasivno posmatra.

Evropa mlako reaguje na krizu. A pogođena je. Hiljade izbjeglica pokušavaju da u čamcima pređu 660 kilometara mora, koliko ih dijeli od Italije. Tom izbjegličkom talasu nema kraja.

Hod po žici

I Amerika odmahuje rukom. Doduše, predsjednik Obama drži važne govore o terorizmu. Ali, kad se radi o djelovanju, suzdržan je. Njegovi prethodnici su zajedno sa američkim saveznicima, Saudijskom Arabijom, Egiptom, Kuvajtom, Jordanom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima garantovali stabilnost na Bliskom istoku. Obama je na distanci od bivših saveznika. Nada se da će tako nastaviti dijalog sa Iranom. Obami je Teheran potreban, kako bi smirio situaciju u Iraku i Siriji. To je težak hod po žici za američkog predsjednika. A borbe u Libiji i dalje traju.