Okrutno postupanje sa bh. radnicima u Azerbejdžanu

Iako znaju kakvi surovi uslovi vladaju i kakve opasnosti vrebaju, bh- radnici primorani su posao tražiti u Afganistanu, Iraku, Kataru…Niko u državi ne zna tačan broj onih koji su trbuhom za kruhom krenuli po svijetu. Ovih dana mediji s posebnom pažnjom prate dešavanja u Azerbejdžanu I ispovijesti Osmana Alihodžića(61) i Izeta Bešića (46) iz Gračanice. Grupa od pet bh-državljana zajedno sa četvoricom Srbijanaca napustila je Azerbejdžan 23. oktobra 2009. godine, gdje su posredstvom firme “Serbaz” radili na gradiilištima u Bakuu i Minginčaru. Prevareni i izmaltretirani radnici ogorčeni su ponašanjem vlasnika i saradnika iz “Serbaza”, posredničke firme iz Gradiške, öiji su vlasnici Milan i Božo Vučenović.

Elektromonter Osman Alihodžić (61) iz Gračanice cijeli život je “terenac”. Veći dio radnog vijeka proveo je radeći za Geodetski zavod u Ljubljani, te na gradilištima u Njemačkoj (Dortmund i Ahen). Međutim, dvanaest mjeseci boravka u Azerbejdžanu za njega predstavljaju užas koji do kraja života neće zaboraviti.

“Radni kolega iz Kaknja pričao mi je o odlasku u Azerbejdžan. Dao mi je telefonski broj firme “Serbaz” iz Gradiške. Vrlo brzo sam stupio u kontakt i 28. avgusta prošle godine bio sam na letu Beograd – Beč – Baku “, počinje Osman svoju ispovijest. “ Odmah po dolasku pasoše nam je uzeo Saša Lipovac koji nas je i razmjestio u neuslovne prostorije, što u početku i nisam smatrao nekim problemom. Satnica je iznosila 6,20 američkih dolara, radili smo u Bakuu i Minginčaru na hotelima i bazenima. Moj električarski posao nije bio težak, sve je izgledalo uobičajeno za teren ovakvog tipa.

KAZNE OD 50 DO 1000 DOLARA

Iz Bosne i Hercegovine u sličnom aranžmanu boravilo je 800 radnika u ovoj dalekoj zemlji, većinom iz okoline Banjaluke, a bio je veliki broj građevinaca iz Srbije i Makedonije. Međutim, vrlo je nejasno zbog čega su gazde najednom uvele pravu torturu prema radnicima. “Počeli su neredovno isplaćivati radnike. Nestane vode, kažu nam domaći da gazde nisu platile račun. Nestane plina – također. Za dva mjeseca sam se samo dva puta okupao. U kuhalu ugrijem vodu i rasječem plastičnu bocu što mi posluži kao posuda. U sobi je smješteno dvanaest radnika na šest dvospratnih kreveta. Ukoliko staneš, zapališ cigaretu – kazna je 50 dolara. Ako se desi da na krevetu ostane pidžama ili je čaršaf zgužvan , također slijedi kazna.

U gluho doba, u dva sata poslije pola noći budili su nas i vršili alko-testove. Ljudima koji uopšte ne konzumiraju alkohol naplaćivali su kazne zbog tobožnje pripitosti. Imali smo izlazak samo nedjeljom do 19 sati, a često nam je i to bilo onemogućeno. Ukoliko se pobuniš za bilo šta, pozovu te u biro i onda u podrumu uz glasnu muziku – tuku. Onda je policija blokirala radilište… bilo je puno dojava nezadovoljnih ljudi” – priča uzbuđeno dok pali jednu cigaretu za drugom.

SAMIR UDARA BOŠNJAKE, BOŽO TUČE SRBE

Izet Bešić se vratio nakon dva mjeseca i čudi se Osmanu kako je izdržao toliko dugo. “Vozimo se autobusom na radilište “, počinje priču. “I jedan radnik se požali kako ne plaćaju redovno I zaprijeti kako će “propjevati o svemu”. Isti dan, nakon što doušnik to prenese, dolaze bosovi i na radilištu ga izbatinaju. Dođu u velikom kombiju koji ima zvučnike i sa kojeg se pušta muzika. Radnika udara vlasnik ili njegov saradnik. Sve to promatraju “gorile” koje se ne miješaju jer se radnik i ne brani. Ako je u pitanju Srbin, onda to rade Srbi, a za Bošnjake je bio zadužen Samir, bivši policajac u Azerbejdžanu” – priča Bešić okupljenim sugrađanima koji sa zanimanjem prate ovu priču. Za kartu su mu uzeli 2.000 iako je cijena oko 700 američkih dolara. Razlog: kazna zbog prijevremenog odlaska.

Osman Alihodžić je samo u junu ove godine za 165 radnih sati zaradio 1.200 američkih dolara. Međutim u konačnom obračunu posrednik mu je ostao dužan 4.000 dolara. „Isplaćivala me jedna Azerbejdžanka. Ne mogu se požaliti na njih. Pitala me da li bi ponovo došao raditi u njihovu zemlju. Rekao sam da bi ali kod drugog poslodavca. Gradonačelnik Bakua je ispratio našu grupu na aerodrom. Ostao mi je komšija Meho Hadžić, on će donijeti i neke fotografije iz Azerbejdžana, slikao je...“, priča dok svaku riječ s pažnjom prati unuk Adnan. „Ako se djed bude vraćao u Azerbejdžan tražit ću da me povede“ – govori mladi elektromehaničar koji 22. decembra puni 18 godina i nema posla.

Osman nema ništa protiv, smatra da je epizoda sa okrutnim posrednicima iz Gradiške završena jer je, prema njegovim riječima „propalu firmu Serbaz kupila država a za odgovornima raspisana potjernice“. On se nada da će na Azerbejdžanskim skelama od sada zavladati red.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednik: Jasmina Rose