Olimpijada preko leđa radnika

Spektakl može početi. U toku su posljednje pripreme za Olimpijske igre u Sočiju (7.-23.2). Iz velikih gradilišta su u međuvremenu nikla olimpijska borilišta vrijedna nekoliko milijardi eura. Obične radnike ovih dana u Sočiju skoro da ne možete sresti. Oni su se u međuvremenu vratili u svoje domovine u centralnoj Aziji. Nakon višemjesečnog rada većina radnika i dalje čeka zarađene plate.

Strah od iznošenja istine

Organizacija za zaštitu ljudskih prava „Memorila“ je u siromašnom predgrađu Sočija otvorila svoj ured. Inače, glavno sjedište organizacije je u Moskvi. Semjon Simonow je od 2012. godine pružio pomoć grupi od 1.500 radnika u Sočiju. Simonow najbolje poznaje njihove sudbine. „90 posto radnika na olimpijskim građevinama ili uopšte nije dobilo platu ili je dobilo samo jedan dio“, kaže Simonow. „Održavanje Olimpijade je moguće zahvaljujući njihovom radu. Međutim, oni za taj rad nisu plaćeni. Nikada im nisu uručeni zvanični radni dokumenti. Na kraju su mnogi otjerani uz primjenu sile“, kaže Simonow.

Sudbina radnika u Sočiju do sada nije nikoga zanimala. Dijelom i zbog toga što je veći dio od ukupno 100.000 radnika iz centralne Azije i što više nisu u Sočiju. Mnogi od njih u međuvremenu žive u Tadžikistanu, siromašnoj zemlji u kojoj mjesečna plata često ne prelazi 200 eura. Prema podacima Svjetske banke, polovina stanovništva u Tadžikistanu živi od deviza koje Tadžikistanci zarade u inostranstvu. Na jednoj pijaci, istočno od glavnog grada Dušanbea, mnogi kažu da su radili u Sočiju i da nisu uopšte dobili platu. Međutim, otvoreno o tome ne želi niko govoriti.

"Moderno robstvo"

Ipak, jedna osoba je smogla hrabrosti da o tome govori. Golip Yunusov, 62-godišnjak je na jednom gradilištu u Sočiju bio poslovođa. Bio je na čelu 23-člane grupe koja je radila smještaje za dobrovoljne pomagače. Yunusov kaže da on i njegove kolege nikada nisu dobilu 455.000 rubalja, oko 10.000 eura koje su zaradili u Sočiju. Bilo je to moderno robstvo. „Nismo imali slobodnog dana. Osam radnika je živjelo u prostoriji koja je bila veličine 18 metara kvadratnih. Ako si bio bolestan, bio je to tvoj problem. Bila je to prava eksploatacija i totalno iskorištavanje“, kaže Yunusov.

Mnogi sa kojim razgovarate u Tadžikistanu kažu da uopšte nisu dobili novac zarađen u Sočiju i da su nakon višemjesečnog rada jednostavno protjerani jer nisu imali valjanu radnu dozvolu. Golip na je upoznao sa Sobirom, koji je također bio poslovođa u Sočiju. Sobir nam prvo nije ništa želio govoriti. Trenutno sa poznanicima gradi vlastitu kuću. Skoro svi koji mu pomažu su bili u Sočiju.

Malo kasnije, Sobir kaže: „ Iskoristili su nas kao zatvorenike. Duguju nam 350.000 rubalja, dakle preko 7.000 eura“. Drugi radnik dodaje: „Brat i ja smo kod jedne banke uzeli kredit kako bi platili avionsku karu za Soči. Sada, umjesto zarade imamo dug“.

"Sistemsko iskorištavanje"

Semjon Simonow kaže da sve ukazuje na jedan sistem po kojem radnici prvo nisu plaćeni, a nakon toga bivaju protjerani iz zemlje. Pogođeni su i sami ruski radnici. Organizacioni komitet Olimpijskih igara u Sočiju prvom programu njemačke javne televizije (ARD) nije želio dati intervjuu. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta (IOC), Thomas Bach, je također bio zauzet. IOC je samo u pisanom saopštenju naveo da će šest miliona eura neisplaćenih plata biti isplaćeno.

Autori: Florian Bauer / Mehmed Smajić

Odgovorna urednica: Jasmina Rose